No, tek kad smo stigli u Poznań, osjetili smo zapravo onaj vrući dah velikog natjecanja. Ulice su prepune irskih i naših navijača, Poljaci su okitili automobile i zgrade nacionalnim obilježjima, sve je živnulo.
Razgovarao sam s nekim našim igračima dan prije utakmice, prepuni su optimizma, raspoloženi i željno čekaju taj prvi sučev zvižduk. I opet bih želio ponoviti ono najvažnije: već samim sudjelovanjem učinili su nas ponosnima i sve što dalje naprave bilo bi fantastično!
Ne smijemo na njih stavljati dodatni teret očekivanja, ionako su i oni dovoljno opterećeni svojim željama i ambicijama. Želio bih samo vidjeti širok osmijeh na njihovu licu kad zasvira naša himna, želio bih vidjeti da se raduju ovom natjecanju i da to shvate kao nagradu za sve što su dosad napravili. Točno znam kako se dečki osjećaju nekoliko sati prije dvoboja s Irskom.
Bio sam na tri velika natjecanja i znam da je u glavi svakoga igrača želja da razveseli sve Hrvate, kako se bliži početak utakmice, tako je i taj nacionalni naboj sve veći. Igranjem u klubu ne može se osjetiti takav motiv, ovo je ipak nešto posebno, jer kad čovjek odjene sveti nacionalni dres, nije mu važan ni ugovor, ni novac, ni budući angažman...
Važno je samo igrati za svoju Hrvatsku, pokušati biti što bolji, dati sve od sebe. Zato, dečki, glavu gore, veselite se utakmici s Ircima, budite hrabri kao i dosad, pa što bude...
Oduševila me utakmica Poljske i Grčke, a gledajući Ruse, imao sam osjećaj da je netko spojio Barcu i Real u jednu momčad.
Objektivan pogled sa stajalista bivseg profesionalca Tomo Butina... Svaka ti cast...