GNK Dinamo sve je bliže ostvarenju povijesnoga dometa, izjednačavanja po posjećenosti svojih domaćih utakmicama s rastućim malonogometnim zagrebačkim hitom Futsal Dinamom. GNK je protiv lokosa na tribinama u Maksimiru imao 1200 ljudi, a Futsal Dinamo protiv Vrgorca u Domu sportova oko tisuću.
U takvome sumornom ozračju oko Dinama, koji od maloljetnih navijača traži pismeno odobrenje roditelja za dolazak na stadion, a sljedeća kontrolna mjera valjda će biti dostava potvrde svetih sakramenata, dakle čini sve kako bi publiku rastjerao, Nikola Jurčević prvi put nakon dvanaest i pol godina postaje samostalni trener i dolazi preokrenuti izrazito negativne maksimirske trendove.
Sretno mu bilo, pokazao je ne samo trenersku nego i građansku hrabrost suočiti se negativnim posljedicama služenja Mamiću. Nikola je izabrao put kojim bi rijetki krenuli.
Naime, kao dugogodišnji Bilićev pomoćnik davno je postao milijunaš i mogao je spokojno i strpljivo čekati novi Slavenov angažman, raditi u sjeni glavnoga šefa, “nositi čunjeve i dijeliti markere” i opet zaraditi više nego u Dinamu. Imao je najbolji posao na svijetu, a odlučio je trpjeti maksimirsku pustaru, naprasitoga, iskričavoga gazdu, neperspektivnu momčad i zasukati rukave. Svjestan da već od ljeta može biti bivši.
Iako se priključio klubu trenera koje je Mamić najmanje jednom već potrošio, Nikola Jurčević ipak je trenersko osvježenje na maksimirskom nebu, stručnjak i gospodin svjetskih manira, nažalost trener koji je svoj talent predugo skrivao pod plaštom Slavena Bilića.
Mamić je Jurčeviću 2010. godine spustio kako je jedini trener koji s Dinamom nije osvojio naslov prvaka. Sada će tu ‘nepravdu’ prema Nikoli ispraviti i omogućiti mu spokojan put prema prvom velikom trofeju. Ne brinite se, dinamovci, plus šest sasvim je dovoljna zaliha. Da imalo strahuju od Hajduka, vjerujte – Lokomotiva im se nikada ne bi dogodila.
