Sandra Perković, aktualna europska, svjetska i olimpijska pobjednica u bacanju diska, na zasluženom je odmoru. Ovoga puta za odmor nije izabrala more ili odlazak u neku egzotičnu zemlju, već će odmor provesti u francuskom Nantesu. Zvuči možda čudno, no Sandra u tom gradu ima jednu od svojih najboljih prijateljica koja ju je pozvala u goste. Riječ je o Sonji Bašić, rukometašici koja iza sebe ima brojne nastupe u hrvatskoj reprezentaciji.
– Već sam ja na odmoru neko vrijeme, ali sam ostala u Zagrebu jer se nakupilo puno nedovršenih poslova. Ima dosta papirologije koju treba riješiti, a morala sam naći i malo više vremena za druženje s obitelji koju preko sezone baš nisam imala priliku često vidjeti. Tu su i brojni prijatelji s kojima se također nisam stigla družiti – istaknula je Sandra.
Prvi ste put u Nantesu?
– Da. Koliko se sjećam, a dobro se sjećam, tamo nikad nije bio nikakav atletski miting. Čula sam od Sonje da je lijep grad. Nadam se da mi je pripremila nekakav dobar program boravka. Nažalost, ona je trenutačno ozlijeđena pa neću gledati nijednu njenu utakmicu. Ma idem k njoj na kartu iznenađenja. Sad sam se sjetila da je spomenula da u blizini ima jedan veliki ekoturizam.
Koliko ćete se dugo odmarati?
– Teorijski do 1. studenog. Naravno, neću se cijelo vrijeme samo odmarati. Imam plan i program aktivnog odmora tako da će tu biti laganog trčkaranja i vježbica za leđa koja najviše trpe tijekom sezone. Moram pripreme dočekati u dobroj kondiciji. Tako ću i u Nantesu svaka tri dana napraviti lagani trening – rekla je Sandra.
Još jedna odlična sezona je iza nje, sezona u kojoj je u svoje ruke vratila svjetski naslov. No već polako gleda prema sljedećoj. Ima još jako puno rekorda koje želi imati u svojim rukama. Tako želi nadmašiti Franku Dietzsch po broju svjetskih naslova, Istočna Njemica za sada ima tri svjetska naslova.
– Da, ali Franka nema nijednu olimpijsku medalju.
Kad smo već kod olimpijskih medalja, Sandra ima dva zlata. Osvoji li medalju u Tokiju 2020. godine, po broju osvojenih kolajni dostići će Rumunjku Liju Manoliu koja je bila jednom zlatna (1968.) i dvaput brončana (1960. i 1964.). U Tokiju bi konačno Sandra trebala nadmašiti olimpijski rekord Martin Hellmann – 72,30 metara iz Seula 1988. godine.
– Od starijih diskašica upravo nju najviše poštujem. Ona je vlasnica i rekorda svjetskih prvenstava, 71,62 metra – rekla je Sandra.
Vrhunac za tri godine
Svjetski rekord Gabriele Reisch – 76,80 – čini se nestvarnim i nedostižnim.
– Čini se nestvarno dok vas ne uvjerim u suprotno. Ja najbolje znam što znači ta dužina. Nikad ne idem za tim da je nešto nemoguće. I zato vjerujem da bih to jednog dana mogla ostvariti. Moje najbolje godine za bacanje tek su preda mnom. Vrhunac karijere trebala bi biti 2020. godina, kada napunim 30 godina. Te su godine vrh piramide svake diskašice – istaknula je naša najbolja atletičarka.
Ako već nema svjetski rekord, onda barem kod kuće ima disk kojim je bačen taj svjetski rekord 1988. godine.
– Da, disk mi je poklonio pokojni sportski novinar Tomislav Židak. On je jednom prilikom išao raditi reportažu o svjetskoj rekorderki. Naravno, nisam imala pojma da ide tamo. Znate, ona se nikad nije pojavljivala na atletskim natjecanjima. Uglavnom, kontaktirao je s njom, došao do nje i napravio razgovor. S obzirom na to da zna za mene, odlučila mi je preko njega pokloniti disk kojim je srušen svjetski rekord. Jasno da sam bila iznenađena kad sam dobila neobičan poklon. Dobiti tako jednu veliku i dragocjenu stvar za mene je bilo nešto posebno. Možda bi taj stari disk nekome bio nebitan, ali meni je jako bitan. Čuvam ga u svojoj sobi trofeja, pokraj silnih medalja i pehara. No imam ja u svom vlasništvu i muški disk kojim je srušen svjetski rekord. Dobila sam ga od Jurgena Schultza 2011. godine. Oba su diska potpisana pa tako vrijede još više – kaže Sandra.
A kome ćete vi pokloniti disk kojim ćete jednog dana srušiti svjetski rekord?
– Pa prvo se to treba dogoditi. A ako se dogodi, poklonit ću ga nekoj diskašici koja će biti približno mojih kvaliteta i rezultata.
Ali takve nema na vidiku?
– Pa dobro, vidjet ćemo. Možda će se pojaviti. U redu, ne vidim trenutačno nijednu djevojku koja bi mogla krenuti mojim stopama. Malo je tko mislio da ću ja imati ovakvu karijeru kada sam se s 19 godina pojavila u finalu Svjetskog prvenstva u Berlinu 2009. godine. Kad sam prvi put te godine bacila disk preko 60 metara na pripremama na Bjelolasici, moj tadašnji trener Ivan Ivančić je rekao: “Vidi kako sad svi pričaju kako je čudo da si bacila disk preko 60 metara. Što li će tek pričati kada baciš preko 70.” Bio je pravi vizionar. Pa svi su mu se smijali kad je tih godina rekao kako ću ubrzo postati olimpijskom prvakinjom. I tu je bio u pravu. Tri godine nakon Berlina bila sam zlatna u Londonu – kazala je Sandra.
Da se još malo vratimo rekordima. Imate jednu želju, zar ne?
– Želim po broju osvojenih medalja na velikim natjecanjima nadmašiti Heike Drescher. Ona ima 17 medalja s europskih i svjetskih prvenstava te Olimpijskih igara. Ja za sada imam devet. Ali Heike ih je osvojila u tri različite atletske discipline, a ja bacam samo disk – istaknula je.
Najteže u slastičarnici
U kojem ste trenutku odlučiti smršaviti?
– Još prije nekoliko godina Edis Elkasević, moj trener i ja, razmišljali smo o tome. Nije se to dogodilo preko noći. Niti je bila laka odluka. Jer, zašto mijenjati nešto što se pokazalo kao dobitna kombinacija. Naime, prije mršavljenja bila sam europska, svjetska i olimpijska prvakinja. Opet, bili smo svjesni, kada se odlučimo na taj čin, da je to put bez povratka. I odlučili smo prošle sezone krenuti s drugačijom prehranom, drugačijim načinom treninga. Počela sam gubiti kilograme, ali ne naglo, već postupno. Tako sam u dvije sezone izgubila deset kilograma. Znam, odmah su počele raznorazne priče, ali moje mršavljenje nije bilo iz hira, nisam gubila kilograme kako bih izgledala kao manekenka...
Je li bilo teških trenutaka u vremenu dok ste pazili na prehranu?
– Pa i nije. Uvijek sam se dobro osjećala. Jedino bi mi bilo krivo kada bi na pripremama nakon večere otišla s diskašima ili kuglačima u slastičarnicu. Oni bi naručili brdo krafni, a ja bih samo gledala. Naručila bih dvije kuglice sladoleda. No znam koji su mi ciljevi i to me nije pogađalo. Kao što me nije pogađala ni činjenica da se moje vršnjakinje ludo zabavljaju dok sam ja na treningu. Meni je stoput bolje stati na postolje na Svjetskom prvenstvu nego proći sva mjesta i tulume po moru – rekla je Sandra.
Puno vam je pomogla i Mimi Vurdelja?
– Ona je vodeća hrvatska nutricionistica i sigurno da je odigrala veliku i važnu ulogu u mojoj sportskoj karijeri. S njom surađujem od 2010. godine, a moj nekadašnji trener Ivančić surađivao je s njom i puno ranije. Ono što mi se sviđa kod nje je činjenica da, kad dođem do nje, nije da mi samo da vitamine i to je to. Mi se uvijek lijepo podružimo, nasmijemo – rekla je Sandra.
Kad smo već kod Ivana Ivančića, činjenica je da je od vas napravimo svjetsku sportsku veličinu. Ali nije on bio taj koji vas je usmjerio u atletiku. Nikad dosad niste govorili o svojim počecima...
– Pa jednog dana u moju osnovnu školu došao je atletski trener Igor Čordaš. I nas nekoliko odveo je na atletiku i ja sam se odmah zaljubila u taj sport. I ne bih rekla da je mene netko izabrao i gurnuo u atletiku, već sam ja sama izabrala da ću se baviti tim sportom. Igrala sam za školu još i odbojku i košarku. Kada sam krenula u prvi srednje, odlučila sam se samo za atletiku. Ne znam, nekako mi je više odgovaralo da se bavim pojedinačnim nego ekipnim sportom. Poslije sam postala članica kluba Novi Zagreb, danas Zagreb Ulix gdje mi je trener bio Hrvoje Cik. Kod njega sam bila dvije godine, sve dok me na jednom natjecanju nije “snimio” Ivan Ivančić. Počeo me nagovarati da dođem trenirati u njegovu skupinu. Bilo mi je malo čudno da me trenira stariji gospodin, od 68 godina. U to vrijeme moj trener Cik imao je 23, a ja sam imala 12 godina. Uz sve govorili su mi kako je taj stariji trener dosta čudan. Onda sam ga počela izbjegavati, da bih na kraju ipak popustila. Sve je dalje dobro poznata priča – istaknula je.
Što bi Sandra bila da nije sportašica?
– Bila bih matematičarka. U obitelji jako držimo do obrazovanja. Moj je brat magistar strojarstva. Da, imala sam ideju da budem profesorica matematike u srednjoj školi. Evo, i sad mi brojke idu dobro.
A kako ide kuhanje?
– Odlično. Mogu se udati, ako na to mislite, ha-ha. Imam svoj režim i strogo ga se držim. Znači u točno vrijeme mora biti doručak, ručak i večera. Uglavnom sama kuham. Volim kuhati. Najviše volim jesti rižoto. I radim rižota na sto načina. I da ne mislite, nije napraviti rižoto znanstvena fantastika – istaknula je.
Stipe Žunić, osvajač brončane medalje u bacanju kugle, pohvalio se kako zna raditi kolače i torte?
– Ne jedem slatko pa onda i ne radim kolače. Znam ispeći neki kolač kad mi dođu gosti. Znam često napraviti i tortilje. Obično kada imam slobodnu večer onda se kod mene okupi ekipica, gledamo neki film i jedemo tortilje. Nitko ne pomišlja na nikakav izlazak u grad.
Pa vi se bez problema možete prijaviti u TV emisiju “Večera za pet”?
– Ne, više bi mi legao nastup u emisiji “Tri, dva, jedan – kuhaj”. Inače ne gledam uopće televiziju, a kad nešto gledam, onda je to ta emisija. Kad bih se prijavila, morala bih pronaći nekog dobrog partnera ili partnericu koji znaju kuhati. Barem približno kao ja, ha-ha.
A kad bi vas zvali u nekakav reality show, “Ples sa zvijezdama” ili nešto slično?
– Nisam baš tip za takve emisije. Ja sam ona stara škola – radi ono u čemu si najbolji i gledaj i uči ono što dugi rade dobro.
Filmovi?
– Obožavam gledati psihološke trilere. Nedavno sam gledala jedna takav, mislim da je bio španjolski i bio je vrh. Uglavnom gledam filmove doma i ne sjećam se kad sam zadnji put bila u kinu. A neke filmove ljepše je gledati u kinu. A što mogu kad nisam često u Zagrebu.
Što je s vašim političkim angažmanom?
– U stanju mirovanja. Jer, meni je sport trenutačno prioritet. Opet, iz politike se nisam sasvim maknula. Jednog dana kad završim sportsku karijeru možda uđem u ozbiljne političke vode. U dva navrata bila sam angažirana, 2013. i 2017. godine. Jednom u Gradskoj skupštini, jednom u Saboru. Kad sam bila u Gradskoj skupštini, bila sam određena za brigu o sportu i mladima. Tu sam se dosta i angažirala, sudjelovala u raspravama. U Saboru je bila neka sasvim druga priča. Tamo se nisam javljala za riječ. Tko bi došao na red jer je bio 151 zastupnik. Nisam imala potrebu javljati se za nešto za što nisam bila adekvatna. Da svi razmišljaju kao ja, sjednice Sabora ne bi trajale 24 sata – istaknula je.
Po završetku sportske karijere najradije biste bili...
– Predsjednica Hrvatskog atletskog saveza. Sa znanjem koje već sada imam mislim da bih taj posao odradila savršeno. Sigurno bih puno doprinijela da mladi sportaši imaju baš sve uvjete za razvoj, a ne kao ja koja to nisam imala.
Napadam rekord
Pratite li neke druge sportove?
– Volim gledati rukomet, košarku, nogomet, vaterpolo, veslanje, boks. Neke sportove gledam uživo, neke na televiziji. Kada sam bila u Riju, bilo mi je žao što nisam uspjela otići pogledati gimnastičko natjecanje. Oduševljena sam tim sportom. Gledam uglavnom sva velika prvenstva. Već se spreman za Europsko prvenstvo u rukometu koje će biti kod nas. Ići ću na utakmice u Splitu i Zagrebu.
Gledate li svoje nastupe?
– Imam snimljene sve svoje nastupe na velikim atletskim natjecanjima. Da, ponekad pogledam pokoju stariju snimku. Dovoljno je da samo jednom pogledam neku snimku. Za sada najradije gledam snimku iz Barcelone kada sam 2010. prvi put postala europska prvakinja.
Hoćete li sljedeće sezone nastupiti u dvorani?
– Svjetski rekord u bacanju diska u dvorani je 62,05 metara. Možda bih mogla nadmašiti taj rezultat. Ako bude prilike, želje i mogućnosti, sigurno ću nastupiti. Barem da imam svjetski rekord u rukama, premda u dvorani. Po zimi ću nastupiti samo na mitingu u Splitu, na zimskom prvenstvu Hrvatske.
Sljedeće sezone neće se ništa mijenjati ni u kalendaru Dijamantne lige?
– Neće. I dalje ćemo ostati na malom broju mitinga. Mislim da se odustalo do ideje da muškarci i žene bacaju disk istovremeno. To se nije pokazalo dobrim ove sezone.
Uskoro će se birati najbolja atletičarka Europe, svijeta... Hoće li tu biti mjesta za Sandru?
– Ne očekujem da ću tu nagradu dobiti, neki govore da je zaslužujem, neki govore da je ne zaslužujem. Ne opterećujem se tim izborom. Meni je bitno da sam godinama u vrhu i bitno je da budem šesti put zaredom izabrana za najbolju sportašicu Hrvatske. Toliko puta nitko nije izabran.
Ima li Sandra svoju nasljednicu?
– Nema jer još nisam ni blizu kraja karijere. Šalim se. Marija Tolj mogla bi biti moja nasljednica. Nedavno sam joj preko svojih veza nabavila novi disk. Ne, nisam joj poklonila kao Sari koplje. Ona je naručila taj disk, a ja sam ga nabavila preko svojih veza.
Kažu da ne možete voziti auto ako ne svira muzika?
– Istina. Ali, lagane stvari. Najčešće slušam Olivera Dragojevića. Na koncerte ne idem, ne volim gužve. Volim slušati muziku na radiju, ali i na televiziji. Kažu da veseli ljudi vole slušati muziku – zaključila je Sandra.
Svaka čast Sandra a zašto se uopće moraš opravdavati neobrazovanim, nek se samo raduju tvojim uspjesima a oni drugi neka pate i da ...zaista si manekenka ne samo među bacačicama kad se sjetimo onih iz bivšeg DDR-a kojima samo što brkovi ne izrastaju