Bližila se sredina srpnja, vrućine u Francuskoj te 1998. godine bile su nesnosne, no tog 11. srpnja nitko od nas koji smo bili uz našu reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu nije razmišljao o pakiranju stvari nakon više od mjesec dana po francuskim gradovima, ni o odlasku na more nakon što sve završi.
Istina, bili smo i malo razočarani i jako tužni nakon ispadanja u polufinalu SP od Francuske, Thuram je poništio Šukerov gol, postigao je dva pogotka prvi put u karijeri i poslao nas je na Nizozemce u borbu za broncu na Park Prinčeva.
Iskreno sam strepio uoči te utakmice, bojao se našeg mentaliteta, posljedice tog poraz u polufinalu. I iz redova reprezentacije imao sam informaciju da stanje u momčadi nije dobro, da su svi potonuli, da se više ne druže, da nitko s nikim nema volje pričati i da se u mučnoj atmosferi čeka ta utakmica u Parizu. Grč u trbuhu pojačavala je činjenica da je Nizozemska imala strašno jaku momčad, po mnogima, a i sam sam tako mislio, najbolju na SP-u, imala je i bolju igru od Francuza koji su se na kraju okitili zlatom. Očekivao sam da će Nizozemci lakše preboljeti nesretni poraz od Brazila, da će se oni lakše od nas oporaviti.
No, krenulo je sjajno za nas, Prosinečki im ga je zavukao u za nas sretnoj 13. minuti. Moj tadašnji šef i urednik Darko Draženović i ja skočili smo i bučno slavili taj pogodak. Dobili smo jezikovu juhu od nizozemskih kolega koji su bili prilično bahati i bezobrazni. I kad je Zenden poslao neobranjivu bombu prema Ladić i izjednačio na 1:1 okrenuli su se prema nama, ponovno vikali miješajući engleski i valonski jezik, no razumjeli smo što nam žele reći.
Šuker je svojim šestim pogotkom na SP-u postao Zlatka kopačka, donio nam je broncu i novo zadovoljstvo da si Darko i ja, te još nekoliko hrvatskih novinara damo novog oduška iznad glava nizozemskih kolega. Doduše u toj 36. minuti nismo mogli znati da će taj pogodak biti dovoljan za konačno slavlje, pogotovu dok smo gledali kako nas do kraja Nizozemci na travnjaku melju. No, imali smo Ladića, čovjek ih je izludio, obranio sve, baš sve, pa koliko je puta samo Kluivert bio sam pred njim.
Kad su naši dečki s Ćirom Blaževićem primali odličja osjetili smo ogromni ponos, čak nismo primijetili da su se nizozemski kolege 'povukli' sa svojih položaja, nije nas bilo briga.
Jedino za čim mogu žaliti je što sam ostao na finalu i vidio slavlje Francuske nad Brazilom, a nisam mogao gledati doček naših igrača u Zagrebu. No, onda su mi igrači Zlatka Dalića omogućili da vidim kako to izgleda nakon SP-a u Rusiji i Kataru. I vjerujem da tu neće stati, da će već danas u Rotterdamu Nizozemcima pokazati da smo mi za njih nogometna velesila, da će njihovi novinari ponovno pognutih glava proći pored hrvatskih kolega, pa makar Livaković bude morao biti kao Ladić prije tih 25 godina. Za jubilej ne bi nam loše 'legla' još jedna velika pobjeda u odlazak Hrvatske u drugo finale velikog natjecanja.
>> Uz slavonske tamburaše odbrojavaju se sati do početka utakmice u Nizozemskoj
