Za hrvatske vaterpoliste, kad je u pitanju osvajanje medalja, nema više zabranjenih zona, pa to više nije ni Beograd. Iz srbijanske smo se metropole dosad s četiri natjecanja vraćali praznih ruku: 2002. godine smo na Svjetskom kupu bili osmi, 2005. na završnom turniru Svjetske lige četvrti, a 2006. i 2016. kada je Beograd bio domaćin europskim prvenstvima zauzimali smo sedma mjesta.
No, ovaj naraštaj hrvatskih vaterpolista srušio je mnoge ograde pa je srušio i tu: na upravo okončanom završnom turniru Svjetske lige za 2019. izabranici Ivice Tucka su na Tašmajdanu osvojili srebrnu medalju.
Nećemo pretjerivati pa to drugo mjesto označavati “srebrom zlatnog sjaja”, ali uistinu je riječ o velikom uspjehu, nastavljen je niz osvajanja trofeja, a u finalu su naši igrači bili u najmanju ruku ravnopravan suparnik, nedostajalo je tek malo sreće, možda i kuraže...
No, nećemo dopustiti hrvatskim dupinima da spavaju na lovorikama, pred njih stavljamo (a znaju to i sami) barem još dva izazova, a to su: pobijediti Srbiju negdje u Srbiji i, napokon, pobijediti reprezentaciju naših istočnih susjeda u nekom od finala. Jer, pobjeđivali smo mi Srbe posljednjih godina, nije da nismo, ali nikad u finalu.
Loš niz započeo je 2003. godine onim nesretnim porazom u Kranju. S druge strane je, doduše, bila zajednička reprezentacija Srbije i Crne Gore, ali za ovu priču to i nije toliko važno. Iako su naši igrači, tada pod vodstvom izbornika Zorana Roje, u trećoj četvrtini poveli sa 7:4, zbog poznatih nereda koje su izazvali hrvatski navijači (i neadekvatne reakcije slovenske policije), utakmica je prekinuta pa nastavljena, ali sport se našao u drugom planu – na kraju smo izgubili s 8:9.
U finalu Svjetskog kupa u Oradei 2010., kada smo od Srba izgubili sa 7:13 na čelu naše reprezentacije bio je Ratko Rudić, a sljedeća četiri poraza u finalima sa Srbima potpisuje Ivica Tucak, kojemu, čini se, istočni susjedi najmanje leže. A, dobro, svatko ima neku Ahilovu petu... Iako je Tucak te poraze djelomice kompenzirao polufinalnom pobjedom protiv Srbije u Budimpešti 2017., kada smo se još jednom okrunili naslovom svjetskog prvaka.
Ali i ništa nije nepopravljivo: za pobjedu u Srbiji nad domaćinom ćemo malo pričekati, no to i nije tako strašno, nisu se ni Srbi naigrali u Hrvatskoj, a za pobjedu u finalu nad Srbijom nema ljepše prilike nego to učiniti na Svjetskom prvenstvu u Gwangjuu koje je upravo pred nama (od 12. do 28. srpnja).
Vaterpolsko rivalstvo Hrvata i Srba uistinu je veliko, reprezentacije su to koje dominiraju svjetskom scenom posljednjih godina, a ono što posebno veseli jest sjajan ambijent koji prati njihove susrete u posljednje vrijeme. U Beogradu se nije zviždalo hrvatskoj himni, čak se i pljeskalo, ali jednako tako je bilo i u Sisku proljetos kad je u pitanju himna Srbije. Ima nade!
Izgubljena finala sa Srbima:
2003. EP u Kranju: SiCG – Hrvatska 9:8
2010. SK u Oradei: Srbija – Hrvatska 13:7
2015. SL u Bergamu: Srbija – Hrvatska 9:6
2015. SP u Kazanju: Srbija – Hrvatska 11:4
2016. OI u Riju: Srbija – Hrvatska 11:7
2019. SL u Beogradu: Srbija – Hrvatska 12:11
Napomena: u Kranju 2003. sa suprotne strane bila je zajednička reprezentacija Srbije i Crne Gore, ali i taj je finale važan za ovaj niz.
Pogledajte kako je Thompson iz ringa pjevao za Hrgovića!
Srbija je bolja i dok je bolja necemo ih nikada ih dobiti u finalu. Mozda ako nama sudac pomaze.