U Bercyju su završila gimnastička natjecanja, a uselili su se košarkaši. Hrvatska je imala dvojicu finalista u sportskoj gimnastici, Aurel Benović je bio peti na preskoku, a Tin Srbić osmi na preči. I jedan i drugi mogli su se lako vratiti kući s medaljama. Benovića su malo zakinuti suci, a Srbić je imao otvoren put čak prema zlatu, ali je kao i većina finalista pao s preče. Dvaput. Izlazeći nakon Benovićeva finala iz dvorane morao sam proći "check point" na kojem su navijači čekali svoje gimnastičke ljubimce. Tako je poveća skupina Filipinaca, naoružana fotoaparatima i mobitelima čekala Yula, olimpijskog pobjednika na parteru. No, umjesto Yula naišao sam ja i onako sam se htio malo našaliti pa sam gestom pokazao želi li netko autogram. Filipinci su prihvatili zezanciju i gurali su se s papirićima, a neki su htjeli i selfi. Počelo je i skandiranje 'Croatia, Croatia' kada su čuli odakle sam. Istina, ne izgledam baš kao gimnastičar, ali važno je da su nekoga dočekali.
Taj simpatični događaj podsjetio me na 1997. godinu kada se u japanskom gradu Yatsushiru igrala jedna od skupina na svjetskom rukometnom prvenstvu. To je gradić koji nikad prije, a ni poslije, nije imao priliku ugostiti svjetski sport. Kako je skupina hrvatskih novinara došla nekoliko dana ranije nego što je počeo turnir, potražili smo prvu noć zabavu u jednom od karaoke barova. Karaoke su jako popularne u Japanu, ali moram priznati i u Parizu, jer je u neposrednoj blizini mog hotela također bar s karaokama koji je pun gotovo svaku večer. I tako sjednemo mi u jedan od separea, kako smo kasnije saznali, najelitnijeg mjesta za izlaske u ovom gradu. Nije prošlo par minuta i dolazi konobar s pitanjem: "Vi ste rukometaši?"
FOTO: Napete olimpijske bitke, medalje, suze radosnice na Pixsellovoj izložbi
– Naravno – malo smo se našalili.
Odakle?
– Iz Hrvatske – nastavljamo svoju priču.
Mislili smo, to je to od konobara, kad su nam odjednom počeli dolaziti ljudi za stol tražeći autograme. Što smo mogli nego – prihvatiti igru do kraja. Kolege su se potpisivale kao Džomba, Goluža, Metličić, a ja nisam htio varati – potpisivao sam se svojim prezimenom – Mrvec. I nismo se samo potpisivali na papiriće, do mene je došao gospodin srednjih godina i tražio autogram. Pitam ga očima – gdje? A on se okrene i pokaže na košulju. Bila je baš lijepa, bijela, svježe oprana. I ja preko cijele košulje napišem – Mrvec.
Kada su krenule karaoke, morali smo i zapjevati. Pa trebaju se i rukometaši odužiti na ovakvom gostoprimstvu, zar ne? Red je došao i na mene. Odabrao sam neku japansku melodiju i zapjevao "Ja se konja bojim...". Japanci su skakali od veselja, pljeskali, a moji kolege padali su od smijeha ispod stola. Drugi dan šećem gradom, kad vidim poznato lice. Čovjek po glavnoj ulici šeće s bijelom košuljom i natpisom – Mrvec.
Došlo je vrijeme prve utakmice. Mi "rukometaši" sjeli smo na novinarska mjesta. Možete zamisliti sve one ljude kojima smo davali autograme kako su kimali sa sto upitnika iznad glave. Jedan od njih priđe mi i pita: "Ne igrate danas?"
– Ne, ozlijeđen sam – rekao sam prvo što mi je palo na pamet.
Japanci su poznati po tome da sve što im se kaže prihvate bez okolišanja. Ispala je na kraju neslana šala, kao što je ispao i neslavan račun u onom karaoke baru. Misleći da nas netko časti za stol su stalno dolazili šampanjci. Ali je došao i račun od 1000 dolara. Srećom, kad se podijelilo na šest osoba i nije ispalo tako strašno. Jasno, preostalih sedam dana koliko je još trajalo igranje po skupinama, skrivao sam se u hotelu, a na utakmice išao sa sunčanim naočalama i kapom. Samo da me ne prepoznaju "obožavatelji". Srećom, velikih neugodnosti više nisam imao...
