- Dečki, oprostite. Tko je po vama najveći brazilski sportaš svih vremena? - pitao sam prošle godine trojicu mladića u jednoj ulici u Sao Paulu. Odgovor je bio "Brasil, Brasil", i tako svi do jednog s kojim god sam pokušao razgovarati na engleskom jeziku. Dečki su sa stisnutim šakama i dresom Ayrtona Senne nastavili trčati. Pomislio sam da se spremaju na nekakav ulični okršaj te kako s njima ne treba imati nikakvog posla.
U međuvremenu, u susjednom baru razgovaralo se o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Brazil se spremao za utakmicu s Meksikom, a jedan je gospodin s pivom u ruci podsjetio kako je domaća nogometna reprezentacija 1994. u Sjedinjenim Američkim Državama svoj četvrti naslov posvetila Ayrtonu Senni. Prošla su tek dva mjeseca od pogibije u Formuli 1 pa su sportaši voljenom sunarodnjaku pripremili dostojan oproštaj.
Dvadeset godina kasnije, brazilski nogometaši s Meksikom su odigrali neriješeno. Dok navijači tuguju diljem zemlje, nad Sao Paulom spušta se noć, a ispred susjedne stambene zgrade za loptom trče oni isti mladići.
Zanimljivo mi je bilo što tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva nemaju dres svoje reprezentacije pa molim jednog Brazilca da ipak pođe sa mnom i prevede mi što će odgovoriti. Snimatelj me upozorava da je grad noću opasan, ali ja ga ne slušam.
Nekoliko sati ranije imao sam dogovoren intervju u Zakladi Ayrton Senna, smještenoj svega 20-ak minuta vožnje od središta Sao Paula. Primila me Ayrtonova nećakinja Bianca koja je direktorica razvoja. Kad je ušla u prostoriju u kojoj sam se pripremao za razgovor, prvo se našalila na račun našeg poraza u nogometnoj utakmici s Brazilom.
Nakon ležernijeg razgovora o Hrvatskoj, turizmu i vinu, pitao sam je što joj znači biti dio jedne ovakve organizacije.
- Znači mi puno. Ovaj posao razvijamo već dva desetljeća, a Zakladu smo osnovali iste godine kad je Ayrton doživio nesreću. Glavni razlog osnivanja pojavio se nešto ranije jer je ujak želio dodatno pomoći školama i bolnicama ovdje u Brazilu. Iako je i prije pomagao, želio je učiniti više i bolje organizirati pomoć - rekla je.
Voditelj za medije Zaklade govori mi kako je Biancina majka Viviane nekoliko dana prije tragične nesreće razgovarala s Ayrtonom o osnivanju ustanove.
- Volio je djecu i uvijek je naglašavao da je obrazovanje ključno za njihov razvoj i budućnost Brazila. Nažalost, nakon tog razgovora više nisu imali prilike razvijati ideju pa smo se mi kao obitelj pobrinuli da ostvarimo njegov san - dodala je Bianca.
I tako je nastala Zaklada koja je s godinama doživljavala brojne promjene, no glavni cilj je ostao isti: omogućiti kvalitetno obrazovanje što većem broju djece u zemlji.
- Država je velika i to nam stvara problem. Nedostatak obrazovanja lakše je riješiti u manjim zemljama i sredinama. Shvatili smo da djeci najbolje obrazovanje najlakše možemo pružiti koristeći postojeće kanale, odnosno javne škole - nastavila je.
Zanimalo me je i kako Zaklada pristupa problemima.
- Prvo tražimo gdje oni nastaju, primjerice s učenicima koji ponavljaju razrede, a onda pristupamo njihovom rješavanju društvenim metodama. Pomažemo im da učenjem završe razred i nastave školovanje. Da bi u tome uspjeli, morali smo promijeniti cijeli lanac, od vlasti do učitelja - otkrila je.
U središnjici Zaklade zaposleno je 130-ero djelatnika, no u njezinom radu sudjeluje još dvadeset tisuća suradnika koji na različitim projektima prate djelovanje obrazovnog sustava.
- Projekte financiramo donacijama, suradnjom s tvrtkama i prihodima od prodaje licenciranih proizvoda poput odjeće ili kaciga - otkrila je.
Razgovarali smo i o njezinom bratu - Bruni. Spomenuo sam rečenicu iz 1993. u kojoj Ayrton kaže: "Ako mislite da sam dobar, pričekajte da vidite mog nećaka".
- Mislim da obitelj nije željela još jednog vozača, no to je bila njegova odluka u kojoj uživa. Počeo je jako kasno, imao je dugu pauzu nakon Ayrtonove nesreće i zapravo se počeo natjecati tek u 21. godini, što je upitno za karijeru vozača. No, sada je sretan.
U posljednjem pitanju zanimalo me što misli o tome kako bi ujak reagirao ako bi ga nećak nadmašio?
- Ayrton se uvijek volio natjecati, mislim da ne bi bio presretan, no sigurno bi bio ponosan - zaključila je Bianca.
Kad su se kamere ugasile, voditelj za medije Rafael Vergueiro upoznao me s aktivnostima njihove ustanove. Pokazao mi je Sennin McLaren iz 1990. i prisjetio se kako ga je izazovno bilo postaviti u Zakladu. S ponosom mi govori da je to bio veliki dan za obitelj i zaposlenike. U hodnicima i uredskim prostorijama su veliki Ayrtonovi portreti koje u svjetskim medijima viđamo svakodnevno. Jedan je drukčiji, snimljen svega nekoliko sati prije njegove pogibije. Na licu trostrukog svjetskog prvaka vidi se zabrinutost, kao da je znao što ga čeka.
Izložen je i Peleov dres s posvetom, do njega su replike svih Ayrtonovih kaciga, bolida... Zaklada izdaje i Sennin strip za djecu u kojem je mali Senna junak. Rafael mi pokazuje fotografije i govori kako se obitelj u svibnju okupi na groblju Morumbi. Ayrtonov grob posjećeniji je od počivališta JFK-a, Marilyn Monroe i Elvisa Presleya zajedno. Na njegovoj nadgrobnoj ploči piše: "Ništa me ne može razdvojiti od ljubavi Božje". Kad smo završili sa snimanjem, Bianci sam poklonio dres Hrvatske nogometne reprezentacije s porukom da ćemo sljedeći put biti bolji. Od nje sam dobio knjigu o Ayrtonu.
Reportažu koju smo radili Zaklada je prevela na portugalski kako bi Brazilci mogli vidjeti priču na svom jeziku. Obitelj je kasnije poslala i e-mail u kojem se zahvalila na promicanju ciljeva njihove organizacije.
"Ovaj film pomaže prezentirati izazovan posao koji radimo posljednjih dvadeset godina. Ayrtonov san je bio da svatko u našoj zemlji dobije priliku kakvu je on imao u životu, za što vjerujemo da je ključna edukacija. Godišnje pomognemo preko dva milijuna djece i mladih podižući kvalitetu obrazovanja u Brazilu". Obitelj Senna.
I to je bilo sve. Na kraju, dugujem odgovor od mladića iz uvoda. Mali Carlos, kasnije sam saznao njegovo ime, prvo nije ništa rekao, već je otvorio šaku, a u ruci je bila mala sličica: ne Neymara, ne ni Pelea, nego Ayrtona Senne. Šaka nije bila za tuču, nego za sreću. Idol trojice mladića iz prve rečenice, otprilike četvrtog razreda osnovne škole je čovjek kojeg nema (već) 21 godinu.
>>Hamilton: Volio bih postići veličinu kao što je bio Ayrton Senna
>>Nijedno rivalstvo kao Prost i Senna
>>Igrači Corinthiansa u znak sjećanja na Sennu istrčali s kacigama
>>Već 20 godina prošlo je od smrti velikog Ayrtona Senne
Ovo apsolutno nije istina. Brazilci vole formula 1, I poznaju doticni sport. I 2000. kad se birao nogometas, vozac, kosarkas itd stoljeca u Brazilu je za vozaca izabran Nelson Piquet. Zasto? Zato jer je Senna vecinu pobjeda postigao vozeci bolid 50-ak konja jaci od svih ostalih. Benneton je nakon godina dominacije Mc-a napokon Schummyju napravio konkurentan auto, I (tada) mladi nijemac je pobijedio u prvih par trka kobne sezone, I Senna je u nemocnom bijesu napravio pocetnicku pogresku (stisnuvsi accelerator dok bolid nije bio stabilan, odnosno u zavoju promijenljivog radijusa) zbog koje je I poginuo. Zato ce vam I svaki pravi navijac Dinama reci da je najbolji strijelac Cerin, a ne Cvita. Zasto? Jer je Cvita u doba Tudjmana pucao prosjecno dva penala po tekmi. A kaj se tice Pelea, koji je (doduse kao I Senna) neosporna velicina, u Brazilu je najpopularniji nogometas oduvijek bio Garrincha.