Bila je to sve samo ne sasvim obična nedjelja krajem kolovoza 2004. godine. Tog 29. kolovoza, na jučerašnji dan prije 16 godina rukometaši Hrvatske igrali su u Ateni finale protiv Njemačke. Bilo je to u kratko vrijeme drugo finale između ove dvije reprezentacije. Prvo, godinu dana ranije, na Svjetskom prvenstvu u Portugalu, Hrvatska je dobila.
– Borili smo se za drugo olimpijsko rukometno zlato. Jako cijenim ono prvo, osvojeno 1996. godine u Atlanti. Mi smo svjetsko zlato osvojili s obranom 6-0, a u Ateni sam do finala došao s obranom 5-1, obranom koja je nastala dok sam bio izbornik Italije, sredinom devedesetih, i koja je detaljno opisana u mojoj prvoj rukometnoj knjizi. Uoči finala bio sam miran. Znao sam da to ne možemo izgubiti. Ne znam zašto, ali bio sam toliko siguran da ćemo osvojiti zlato. Malo je tko znao tada da smo uoči finala strahovali hoće li zbog ozljede igrati Balić i Lacković. Znam da sam večer prije finala napisao jedno pismo koje sam kasnije pročitao igračima u svlačionici. Pisalo je otprilike ovako: “... u trenutku kada smo dali sve od sebe, kada smo igrali ozlijeđeni, kada smo prošli sve one treninge za pripreme koje čovjek teško može izdržati... Vrijeme je da mislimo na sebe i vrijeme je da si poklonimo zlatnu olimpijsku medalju”. Nakon tog mog pisma ušao je Balić i rekao: “Igram, pa makar s jednom nogom”. Večer uoči finala razgovarao sam s Tončijem Vrdoljakom i pitao ga kako mu se čini ovo sve do sada. On mi odgovara: “Imamo sigurno srebro, ali meni srebro djeluje kao tjestenina bez mesa”. Kada smo trebali kretati iz olimpijskog sela za dvoranu, na finale, pitao sam svog prvog suradnika Smajlagića čuje li što se događa iznad nas. Tamo su bili smješteni igrači, a nije se ništa čulo. Nije nam bilo jasno pa smo otišli van i imali što vidjeti – svi do jednog šute i gledaju jednu točku u daljinu. Svatko za sebe, nitko ni s kim nije razgovarao. Maksimalno su se koncentrirali – prisjeća se tog dana Lino Červar.
Hrvatska je na kraju osvojila zlato, s osam pobjeda u nizu.
– Osim zlata dečki su dobili velike simpatije u selu. Moram reći da sam bio malo pogođen dočekom u Zagrebu. Nije bio problem u ljudima, došli su u velikom broju. Ali čuo sam neke primjedbe zašto se rukomet gurao u prvi plan, kao bilo je i drugih sportaša koji su bili dobri u Ateni. Ljudi, pa mi smo jedini donijeli zlato. Valjda imamo neku privilegiju onda, zar ne?
Ispostavilo se da je to u Ateni bilo posljednje hrvatsko rukometno zlato?
– Odgovorno tvrdim da smo trebali imati još četiri zlata. Gubili smo u tri europska finala, 2008., 2010. i 2020., te u finalu Svjetskog prvenstva 2009. godine. Da smo se u tim finalima zvali Francuska ili Njemačka, osvojili bismo prva mjesta. U sva četiri finala oštetili su nas suci. Za utjehu bili smo moralni pobjednici u svim finalima koja smo izgubili. Ja sam jednostavno takav da u svakoj utakmici želim pobijediti, neću nikome priznati da je bolji. Pamtim jednu sjajnu izjavu pokojnog Velimira Kljaića: “Za mene je natjecanje kao lojtra (op. p. ljestve) na kojoj samo najgornji vidi nebo. Svi ostali gledaju u stražnjicu onih koji su ispred njih”.
S linom smo ovaj intervju radili u njegovom domu u Umagu, u kojem su zidovi soba ukrašeni fotografijama koje su sjećanje na najveće uspjehe u karijeri. Ali i života općenito.
Imali ste teško djetinjstvo?
– Da, živjeli smo teško, bili smo siromašni, bilo je dana kada smo kruha bili gladni. Ostao sam bez majke u 12. godini. Bolovala je od leukemije pet godina. Bila je čistačica u jednoj tvrtki. Dok je ležala u bolnici, imala je samo jednu želju – da prije nego što zauvijek zaklopi oči još jednom vidi troje svoje djece. Mi smo četiri puta dolazili u bolnicu, nekad u pol noći, nekad u tri ujutro. I svaki put preživjela bi tu noć. I onda je umrla jedno jutro i nije nas vidjela. Bilo je to 5. svibnja i to mi je jako krivo. Što joj nismo ispunili tu zadnju želju. Brat Petar umro je 2003., kad smo osvojili svjetsko zlato. Taman sam mislio kada ću s njim proslavili zlatnu medalju, imao sam pegulu, nisam dočekao.
Odrasli ste u selu Delićima?
– To je selo s doslovce tri kuće. Tamo su ljudi koji su po cijeli dan radili u polju. Ujutro bi uzeli malo octa i vode i na tome su bili cijeli dan. Rijetko su išli u grad, a tako je i dan-danas. Moj otac bio je jedan od njih. Radio je kao strojobravar. Bio je autoritet, ali ne šibom, već govorom. On je za mene bio čudo od čovjeka. Bio je strastveni lovac, ali, ne biste vjerovali, znao je svirati klarinet. Razumio se u baš sve. Evo jednog primjera. Kada sam počeo u Novigradu raditi kao profesor hrvatskog jezika, išao sam na posao s fićom koji je bio prilično star. Dan prije nego što sam morao ići na posao, automobil se pokvario. Požalio sam se tati znajući da se on ne razumije i u motore. I negdje oko ponoći čujem neku buku u dvorištu. Pogledam kroz prozor, a ono tata izvadio cijeli motor iz automobila. Bio sam u šoku i legao u krevet. U šest ujutro tata kuca na vrata i kaže: “Lino, idi dolje i vidi radi li motor”. Uđem u auto i motor upali isprve. Nevjerojatno.
Nikad niste dopustili ocu da gleda utakmice koje ste vodili s klupe?
– Zabranio sam mu jer je uvijek bio temperamentan, uvijek bi nešto dobacivao, komentirao. Ipak, došao je na jednu utakmicu, sakrio se iza stabla, ali vidio sam ga. Jedva sam čekao da dođem kući i da ga pitam zašto je došao. Rekao mi je: “Došao sam vidjeti možeš li voditi ljude”. I ja ga pitam što je vidio, a on odgovara: “Mislim da možeš, ali uvijek ćeš imati dosta neprijatelja”.
S 19 godina bili ste najbolji strijelac istarske rukometne lige.
– Postigao sam 133 pogotka. Već tada znao sam da ću uspjeti u rukometu, ne kao igrač, nego kao trener.
U Puli ste završili Pedagošku akademiju?
– Išao sam studirati bez novca. Savez omladine Jugoslavije nešto me sitno financirao. Dobio sam neki novac nakon šest mjeseci. Stanovao sam kod jednog prijatelja. Plaćao sam nešto malo, u sobi nisam imao ništa, ni radio, ni televizor, ni telefon. Što se tiče hrane, rasporedio sam to malo novca. Neki dan jeo bih malo više, neki dan malo manje.
Kakav ste bili profesor?
– Strog, ali pravedan. Na kraju su kod mene svi dobili prolaznu ocjenu. U cijeloj karijeri mog rada u školi imao sam samo jedan incident. Imao sam u razredu jednog dečka koji bi uvijek držao noge na stolu kada bi ulazio u učionicu. Sjedio je u zadnjoj klupi i bio je ponavljač. I lijepo ga prozovem na ploču i postavim mu pitanje, iako sam znao da ništa ne zna. On se lijepo nasloni glavom na ploču i gleda me. Kažem mu: “Nemoj se naslanjati na ploču”. I onda sam napravio pogrešku. Odgurnuo sam mu glavu premda je on kasnije tvrdio da sam ga udario. Drugi dan dođem u školu, zove me ravnatelj k sebi. Tamo u kancelariji sjedi dječakova mama i kaže da će me tužiti. Počela me verbalno napadati, a ja joj kažem: “Jeste sve rekli? Jeste? Dobro. Imate dvije mogućnosti. Tužite me, ali on ovakvim ponašanjem i dalje neće proći razred. Jer, ništa ne zna, nekulturan je, tuče se s ostalim učenicama. Druga mogućnost je da ja napravim nešto što vi ne možete – odgojit ću ga da poštuje starije, mene, ali i vas. Birajte! I ona izabere ovo drugo. Prije četiri godine sretnem tog dečka u Umagu. Sad je već ozbiljan čovjek. Priđe mi i kaže: “Dajte da vam pružim ruku. Hvala vam za to što sam se nakon incidenta potpuno promijenio. Imam obitelj, stolar sam. Uspio sam u životu zahvaljujući vama”. Eto, i to je bio moj uspjeh.
Deset godina bili ste glavni urednik lokalnih novina Agroturist?
– Još prije toga bio sam dopisnik Večernjeg lista iz Istre. Pokrivao sam sva područja, od politike do sporta. Kako sam završio u Umagu? Zvao me tada generalni direktor Istraturista i rekao: “Lino, zašto ne bi došao u Umag? Dajem ti trosobni stan, posao glavnog urednika lokalnih novina i usput treniraj rukometaše”. Završio sam školu za novinare u Rijeci. Tako sam napustio mjesto profesora hrvatskog jezika. Zanimljivo je da se Agroturist štampao u Zagrebu, a grafički urednik bio nam je Zvonko Babić, koji je bio glavni grafičar u Večernjem listu. Zato je Agroturist jako sličio tadašnjem Večernjem listu. Imali smo nakladu od 10.000 primjeraka. Većina novina dijelila se radnicima u tvrtki, a dio se prodavao na kioscima.
S rukometašima Istraturista iz Pete došli ste do Prve jugoslavenske lige.
– Na stranu što sam bio profesor hrvatskog i urednik novina, nekako sam znao da je sport moj izbor života. Moj ulazak s Istraturistom u Prvu ligu bio je kao osvajanje olimpijskog zlata. Nakon šest kola bili smo prvi, a onda nam u goste dolazi Crvena zvezda. S njima u vlaku putovali su beogradski suci. Nije bilo teorije da dobijem tu utakmicu... Bilo je to vrijeme kada sam prvi put upoznao Zorana Gopca. Zagreb nas je pobijedio u Umagu samo zato što je Goran Stojanović „Beli“ imao 21 obranjenu loptu.
Kako to da niste ostali u Hrvatskoj početkom devedesetih, već ste se odlučili za inozemstvo, prvo za Austriju pa za Italiju?
– Nisam vjerovao u način na koji su se vodili klubovi u Hrvatskoj. Kod nas se nije vrednovao posao trenera. Mene je vodila intuicija da probam nešto drugdje. Italija za mene je bila izuzetno važna. Tamo sam napisao prvu stručnu knjigu „Moje viđenje rukometa“ za koju sam dobio 50.000 njemačkih maraka. Italiju sam prvi put odveo na Svjetsko prvenstvo 1997. godine. Cilj projekta bio je biti svjetski prvak. Na tom SP-u u skupini smo tri utakmice protiv najjačih gubili s pogotkom razlike. Vodili samo Švedsku 13:6 na poluvremenu. Igrali smo strašnu obranu 3-2-1, gotovo bez isključenja. U Italiji sam uspio rukomet ugurati uz bok popularnosti nogometu, košarci i obojci. Imao sam plaću kao Bogdan Tanjević, koji je 1999. godine bio europski košarkaški prvak s Italijom. U toj knjizi rođena je ideja o obrani 5-1 s kojom smo osvojili atensko zlato. Kao izbornik rukometaša imao sam neograničen budžet. Savez su vodili Sicilijanci. U to vrijeme mogao sam birati najbolje svjetske stručnjake. I izabrao sam četiri, pet vrhunskih pomoćnika koji su bili najjači u svojim područjima. Potrošili smo milijardu lira....
Italija nije bila vječna?
– Kada su otišli glavni sponzori, bilo je vrijeme za odlazak. Dobio sam 50.000 eura kada sam odlazio, da se nađe dok se ne snađem. I snašao sam se u PPD Zagrebu. Ali, bila je to sezona u kojoj nije bilo novca. Ljudi, pa mi smo bez novca osvojili deseti naslov prvaka Hrvatske. To je bilo ravno čudu. Igrači nisu htjeli putovati u Split na utakmicu, nagovorio sam ih. Na pripremama u Rovinju neki igrači nagovarali su me da pustim Metkoviću. Ma svom rođenom bratu ne bih pustio – istaknuo je Lino.
O Lininoj karijeri dalje se sve manje-više zna – Zagreb, Conversano, Hrvatska, Metalurg, Makedonija pa povratak na klupu Hrvatske i PPD Zagreba. Imao je i izlet u politiku, sjedio je u Saboru četiri godine.
– Mnogi su se iznenadili kada sam pristupio HDZ-u, a ne IDS-u, koji je bio jak u Istri. Nisam bio na svakoj sjednici, ali bio sam na onima za koje sam mislio da su važne. U Saboru sam sa svima bio dobar. Ručao sam s oporbom bez ikakvih problema. Bio sam često za govornicom i dobio sam samo dvije replike u četiri godine.
U Lininu životu važnu ulogu imaju supruga Klaudija i dvije kćeri Ranka i Ana. Obje kćeri trenirale su rukomet, ali na kraju su završile u drugim karijerama. Supruga je teško bolesna, ima karcinom.
– Bori se. Ne da se. Borac je kao i ja. U braku smo 40 godina i znate kako se kaže – žena uvijek drži četiri kantuna u kući – zaključio je Červar.
Velika licnost i fini gospodin. suprugi zelim svu srecu ovog svijete.