"Predobro zvuči da bi bilo moguće." Tim je riječima reagirao na ideju o potencijalnoj dalmatinskoj kandidaturi za domaćinstvo Olimpijskih igara predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora mr. Zlatko Mateša. "Treba biti realan, ovog trenutka Split nema uvjete ni da bude domaćin Svjetskog prvenstva u atletici, a kamoli Olimpijskih igara". To je pak rekao jedan poznati i iskusni sportski djelatnik, koji nije dopustio da mu se spominje ime.
Na sličan način rezonira većina sportskih dužnosnika, ponajprije onih s međunarodnim iskustvom, razmišljajući o svemu skupom i zahtjevnom što uz organizaciju Igara ide. Uostalom, već na samu kampanju treba potrošiti puno, angažirati velike resurse, pri čemu vam nitko ne jamči da ćete organizaciju Igara i dobiti. Štoviše, kao mala zemlja bez milijunskog grada automatski ste u drugom planu. Postoji neka teorija po kojoj grad manji od tri-četiri milijuna stanovnika ne može ni biti domaćin Igara, u čemu je iznimka jedino Atlanta. No, tu je riječ o gradu s izrazito moćnom industrijom (Coca Cola) i medijskom potporom (CNN), iz najmoćnije svjetske zemlje.
S obzirom na to da se za domaćine Olimpijskih igara kandidiraju gradovi, a ne regije, Split bi bio daleko najmanji grad koji se kandidirao. O pobjedi da i ne govorimo. Uostalom, pogledajte listu velegradova koji su bili domaćini najvećoj sportskoj priredbi na planetu: Sydney (2000.), Atlanta (1996.), Barcelona (1992.), Seul (1988.), Los Angeles (1984.), Moskva (1980), Montreal (1976.), M?nchen (1972)...
Osim toga, lako se zapazi da je riječ o ekonomskim velesilama (Australija, SAD, Španjolska, J. Koreja, bivši SSSR, Kanada, Njemačka), daleko većim i gospodarstveno potentnijim nego što je Hrvatska.
Otkuda onda Hrvatima ideja da se upuste u utrku u kojoj startaju s utegom na leđima? Valjda misle ako se može osvojiti svjetska bronca u nogometu, ako se može postati svjetskim prvacima u rukometu, ako se može osvojiti Wimbledon iz trećeg plana, ako se u zemlji bez skijališta može napraviti trostruka olimpijska pobjednica, da se može i "ukrasti" domaćinstvo Ljetnih olimpijskih igara.
No, oni očito zaboravljaju da je ovo sasvim nešto drugo, utakmica u kojoj nemju izgleda. Dotična gospoda potiskuju s uma da bi takva ekshibicija Hrvatsku stajala oko 10 milijardi dolara (toliko stoje Igre u Pekingu), što je polovica domaćeg bruto proizvoda. S obzirom na to da nam ukupan inozemni dug raste, sada iznosi 16,5 milijardi dolara, ekonomisti se pribojavaju argentinskog scenarija u Lijepoj Našoj i zacijelo i ne sanjaju o luksuznoj olimpijskoj avanturi.
Ćakule skupine splitskih biznismena, intelektualaca i političara prometnule su se u ideju koja je zagolicala pozornost sportske javnosti. No, čini se da dotična gospoda ne razmišljaju o tome što sve treba pripremiti i izgraditi.
Većini zato ova ideja, pokraj ovako krhkog gospodarstva, zvuči nerealno. Zvuči kao pravljenje računa bez krčmara. S obzirom na to da država takvu investiciju ne bi mogla podnijeti, glavni teret trebao bi podnijeti privatni kapital. A njega, toliko koliko treba za Igre, ne vidimo niotkuda.
Dražen Brajdić
