Ove godine, u svibnju, obilježava se pola stoljeća otkako je jedan jugoslavenski nogometni klub prvi put igrao u finalu Kupa europskih prvaka. Bez ikakve dvojbe taj antologijski doseg beogradskog Partizana, finale KEP-a protiv Real Madrida u Bruxellesu, 50. obljetnica i prvoga nastupa jednoga Hrvata u završnici europskoga kupa.
Premda se izjašnjavao kao Jugoslaven, Josip Pirmajer zvani ‘balerina u kopačkama’ bio je ‘30 i neki’ nastavak serijala ‘Hrvati koji su proslavili Partizan’, utisnuvši jugoslavenskom vojnom klubu iz Humske neizbrisiv pečat. Partizan – treći najveći hrvatski klub, je li u pitanju prigodničarska floskula ili paradigma čvrstoga uporišta? pitamo jedinoga živućega zagrebačkog partizanovca, kolegu novinara u mirovini Miroslava Redea (78).
– Partizan kao hrvatski klub itekako ima uporište. Pa pogledajte samo ovaj popis i sve će vam biti jasno – energično uzvraća nekadašnji kapetan najtalentiranije generacije Partizanovih juniora i vadi papir formata A4. Na njemu faktografski, kemijskom olovkom, čitljivim, elegantnim rukopisom, po godinama nabrojena imena: Glaser, Z. Čajkovski, Matekalo, Bobek, Švaljek, Čulik, Rupnik, Brozović, Šoštarić, potom Firm, Canjuga, Matković, Senčar, pa sljedeća generacija Strnad, Grčević, Jakuš, pa Kolaković i Požega, zatim B. Belin i Zebec, nakon njih i S. Stojanović, pa Hmelina, Jurišić, Rede i zaključno s 1958. Zdravko Juričko.
Redeovoj listi dodajemo i neke iz mlađe generacije hr-partizanovaca poput Josipa Duvančića, Marija Duplančića, spomenutoga Pirmajera, Mostarca Ćurkovića, pokojnoga Mancea... Od Hrvata u Partizanu mogle su se sastaviti dvije solidne hrvatske reprezentacije. Imali bismo i dvojicu vrsnih izbornika: Florijana Matekala, čije su bebe (Šoškić, Jusufi, Miladinović, Vasović, Čebinac...) sredinom 50-ih godina bile bolje i od Busbyjevih beba, te splitskoga genijalca Antu Mladinića, koji je jednu sezonu sjedio na klupi crno-bijelih.
Kao potporu tezi o hrvatskom Partizanu, Rede će podsjetiti i na utakmicu otvorenja maksimirskoga stadiona, 1948. godine.
– Dinamo je slavio 2:1 pogocima Wölfla i Cimermančića, a u momčadi Partizana igrala su čak šestorica Hrvata: Bobek, Čajkovski, Brozović, Firm, Strnad i Šoštarić – podsjeća Rede.
A što je s tezom kako su purgeri pod prisilom, teška srca napuštali Zagreb po svršetku rata i upisivali se u Partizan?
– Priča je na klimavim nogama. Većina, barem dvadesetorica u Partizan su išla dragovoljno, jer su služili vojni rok, a usput dobivali hranarinu i premije – uzvraća Rede, inače prvi Hrvat čija je karijera išla suprotnim smjerom. Iz Partizana je 1959. godine prešao u Dinamo.
Zanimljiv je bio primjer Branka Zebeca, jedinoga Hrvata koji je igrao u oba najveća beogradska kluba, Partizanu i Zvezdi. Naprasitog purgera, kaže Rede, u Partizan nije natjerala politička direktiva, nego svađa u zagrebačkom Borcu, današnjem NK Zagrebu. – Nisu mu dali neku nagradu ili medalju, i Zebec se naljutio i otišao u Partizan. Za njim je odmah otišao i njegov prijatelj Bruno Belin – kaže Rede, koji ‘potragu’ za Hrvatima u Humskoj 1 proširuje i na druge sportove. Sjeća se kako su se nekada, u stanci između poluvremena, na Partizanovim utakmicama održavale atletske utrke, opet s Hrvatima u naslovnim ulogama.
Pustolovina najsmjelijih nada
Franjo Mihalić, Zdravko Ceraj, Boris Brnad, Zvonko Sabolović, pa legendarni Andrija Otenhajmer, varaždinski srednjoprugaš lavljega srca, koji je u kolovozu 1951. godine u Beogradu u utrci na 1500 metara slomio svjetskoga rekordera na milju Britanca Bannistera. Čak 30 tisuća Beograđana na stadionu JNA klicalo je ‘Oto, Oto! Među hrvatskim junacima u Partizanu znao se zalomiti i poneki neobuzdani vagabund. NK Partizan je 1946. godine bio na turneji po SSSR-u, s vođom puta Arturom Takačem i vratarom Franjom Šoštarićem, bivšim haškovcem. Pričalo se kako je Francek često drugovao s čašicom, pa se na banketu poslije utakmice zbio skandalozan incident. Izvjesni Rus Homič, vratar moskovskog Dinama, ‘podmetnuo’ je našemu Franceku zdravicu s dubokom čašom votke. Franjo je eksao prvu, pa drugu, pa još tko zna koliko, pa mu se zacrnilo pred očima. Kad je mutnoga pogleda na zidu ugledao Staljinovu sliku, zavitlao je u nju bocu votke. Skandal nad skandalima!
Sljedećeg dana Takač je odmah eliminirao nestašnoga purgera iz momčadi iako je na turneji bio jedini vratar. Tako je sljedeću utakmicu, u Tbilisiju, branio trener vratara Franjo Glaser.
Športocid je nastao
A što se dogodilo sa Šoštarićem? Na letu prema Gruziji, dok je drijemao u repu zrakoplova, izvjesni funkcionar Kalezić zaderao se:– Je li, bre, Šoštariću, jesi ti to bio pijan kad si ‘ono’ napravio? Francek se nije dao smesti. – Ne, nisam bil pijan – uzvratio je sneno zagrebački boem. Nakon povratka u Beograd nije mu bilo spasa. Bio je interniran u riječki Kvarner gdje je branio izvrsno pa su ga za koju godinu vratili u Partizan. No, nisu se usrećili.
Bio je Franjo dio jugoslavenskih mirovnih snaga na Sinaju, pa je jednom zgodom opet zaronio u čašu. Tada nije platio Staljin na zidu, nego – Tito. Bilo je i suđenje na kojemu je u Franjinu korist svjedočio prijatelj i suigrač Marko Valok. Anegdotu o nestašnom Šoštariću prenio je novinarski doajen, 85-godišnji Zvonimir Magić. Kad mu spomenete poslijeratni egzodus perjanica hrvatskog nogometa u Partizan, iz posljednjega nogometnoga romantičara sukne gorčina pomiješana s gnjevom.
– Športocid! Zašto to nitko ne spominje o onome što se dogodilo 1945. u Zagrebu – lupa Amigo šakom o stol. – Gdje su trofeji, dokumentacija, sportska oprema Građanskog? Sve su zatrli, prokleti bili! Da, trebalo je slomiti sve hrvatsko, oteti, zatrti! Tak’ se dogodil i taj Partizan. Ah, to je velika tuga zagrebačkog nogometa, srce su mu iščupali! – sa sjetom u glasu govori Magdić.
Od svih hrvatskih sportaša koji su se proslavili u Partizanu, samo je jedan u Beogradu bio opjevan poput mitskoga junaka. Tepali su mu ‘pesnik fudbala’, a kada je Stjepan Bobek, najveći nogometaš u Partizanovoj povijesti, slavio 85. rođendan, njegov klub čestitku je naslovio s ‘Njegovom fudbalskom veličanstvu Štefu’.
Rođeni Zagrepčanin iz Trnja Stjepan Bobek u Beograd se s knedlom u grlu otisnuo krajem 1945., nedugo nakon osnivanja NK Partizan. U to vrijeme bio je pripadnik KNOJ-a (Korpusa narodne obrane Jugoslavije) i u Beograd je morao direktivom Generalštaba, trećom u nizu, upozoravajućom, ultimativnom. Naime, Stjepan Bobek mogao je i puno gore proći, kako kaže Zvonimir Magdić ‘nakon okupacije Zagreba 1945.’, kada je nastupio pogrom hrvatskih sportskih klubova. Štef je, kao nogometaš Ličanina, bio pripadnik hrvatskog redarstva (u kaznionici na Savskoj cesti uzimao je otiske prstiju zatvorenicima), a kasnije, kao igrač Građanskog, i domobranskog posadnog zdruga. To je ‘njima’ bilo dovoljno, kaže Magdić, mogli su s njim što god su htjeli. Međutim, Bobek je imao zaštitnika u bivšemu nogometnom sucu i sportskom radniku, majoru Marijanu Matančiću, i kako Bobek nije bio u borbenim akcijama, kako po vlastitim riječima, ‘nisam znao tko su ustaše, a tko komunisti, svi su znali tko sam i da nisam ništa krivo učinio’, Bobeku nije pala dlaka s glave. Nisu mu zamjerili ni što je 1943. godine u Padovi prvi i jedini put nastupio u dresu ustaške mladeži u utakmici protiv Italije. Uostalom, i njegovi suigrači Glaser i Brozović redovito su nastupali za reprezentaciju NDH, na kojima se zaneseno salutiralo pred poglavnikom, pa su svejedno 1945. godine spremno uskočili u Partizanove odore.
Svašta se nosilo
Štef Bobek nije samo bio bogomdani nogometaš nego i nadahnuti stilist. Upravo je on osmislio izgled prepoznatljivih Partizanovih crno-bijelih dresova. – Nosili smo bijele dresove, pa plavo-crvene poput Barcelone, pa plave, bijele s crvenom lentom po uzoru na argentinski River Plate. Jednom sam rekao sekretaru Slavku Ivanoviću kako bi bilo dobro da imamo crno-bijele klupske boje jer se te boje mogu lako kombinirati, a i elegantne su – ispričao je Bobek u svojoj autobiografiji.
Ideju je prenio klupskom tehniku Arturu Takaču, bliskom prijatelju tadašnjega predsjednika SD-a Partizan Franje Tuđmana, koji je za prezentaciju angažirao akademskog slikara Ivana Radovića, inače svoga teniskog partnera. Kad je Tuđman izgled dresa vidio na papiru, potpisao je odluku u njegovoj primjeni. Za Tuđmanove ere na čelu SD-a (1958.-1960.), predsjednik NK Partizan bio je general-pukovnik Martin Dasović, Likota iz Perušića, dok je Ivan Bobetko bio dopredsjednik. U razdoblju od 1989. do 2006. predsjednik kluba bio je i Ivan Ćurković.
>>Ispred Dinama su samo Barcelona, Ajax i Partizan
>>Dinamo je formula 1 za sve klubove u bivšoj Jugoslaviji i susjedstvu
