Roko Leni Ukić (29) poseban je tip, jedan od onih koji glavu neće zakopati u pijesak, nego će dići glas čak i ako to za njega i nije najbolje rješenje. Ilustracija toga je što je svojevoljno otišao iz NBA, a takvo što ne događa se često u košarkaškom svijetu. No Splićanin je druga priča. I to vrlo zanimljiva...
Ostao kratak za medalju
U 15. ste se godini zaposlili, u 21. oženili, a u 29. ste već zatvorili krug, vratili se kući. Ispada kao da vam se nekamo žuri? Kamo?
– Takav sam, uvijek jurim, nestrpljiv sam. I to što sam u karijeri brzao, istina, znalo mi se i obiti o glavu. Što se ostalih stvari tiče, ne žuri mi se, nego tako se poklopilo. Otac me dobio rano, a moja je baka rano dobila njega... U 29. godini imam sedmogodišnju kćer i četverogodišnjeg sina, ne bih to mijenjao za ništa, oni me čine bogatim.
Kapetan ste reprezentacije i najveća košarkaška zvijezda na našim parketima, mamac za publiku. Koliko ste se promijenili u međuvremenu?
– Prije devet godina posljednji sam put igrao u Hrvatskoj. Naravno, zreliji sam, otkako sam kao klinac izašao iz kuće, prošao sam tri-četiri najjača euroligaša (Tau Cerámica, Barcelona, Fenerbahçe i Panathinaikos, nap. a.), a ostvario i svoj najveći dječački san, igrao u NBA ligi. Nažalost, s reprezentacijom sam ostao kratak, želio sam medalju.
Iz NBA ste otišli jer niste bili zadovoljni minutažom. To je uobičajeno?
– Ne, nije uobičajeno. Cijeli život pokušavao sam otići u NBA, to je bila moja fiks ideja. Uostalom, najsretniji u životu bio sam kad sam dobio djecu i potpisao NBA ugovor. Prva sezona u Toronto Raptorsima bila je gušt, ali druga, kad nisam igrao, poslije zamjene u Milwaukee Buckse, bio sam frustriran i nezadovoljan. Imao sam 25 godina i osjećao se fenomenalno, a znanje nisam imao gdje pokazati. Čim mi je došla ponuda iz Turske, koja je jamčila sve ono što mi je u NBA nedostajalo, odlučio sam povući taj potez, svojevoljno otići. I nije mi žao. Volio bi da se "đir" u NBA zavrtio bolje, ali smatrao sam kako je ostanak, u jednu ruku, gubljenje vremena.
Promijenili ste u karijeri oko 400 kreveta diljem svijeta. Priželjkujete li jedan u koji ćete se smjestiti?
– Čovjek je čudno stvorenje, kad putujete, žalite za mirom, a kad ne putujete, onda biste putovali. Vjerojatno ću jednog dana, kada stanem, žudjeti za tim silnim putovanjima.
Cedevita vam je izazov?
– Točno. U jednu ruku, i nije se lako vratiti kući, jer se od mene očekuje zaista puno, ipak sam igrač s renomeom i trebam ga opravdati.
Kod vas vrijedi "nomen est omen", srednje ime Leni dobili ste po bubnjaru Lennyju Whiteu, što vas je i odredilo kao bubnjara. Jeste li ga čuli uživo?
– Na tatinim pločama. Njegov bubnjarski talent meni je nedostižan, čak i virtualan. On svira jazz, fusion, nije to lako... Ali drago mi je da imam srednje ime po takvom velikanu bubnjaru, ideja mog oca bila je dobra.
Najviše cijenite oca Zorana, izumitelja košarke Jamesa Naismitha i Boba Rocka. Za prvu dvojicu je jasno, ali lik iz Alana Forda? Zašto on? Zbog imena Roko ili rock-glazbe?
– Bobu Rocku se u životu toliko toga lošeg događa, a on uspijeva sačuvati pozitivan duh. U teškim životnim situacijama trebali bismo se ugledati na njegov pogled na život iako je, istina, imaginarni lik...
Rodman i Kim ne čude
Otac vam je bubnjar Daleke obale, jeste li ikad igrali košarku s visokim frontmenom Marjanom Banom?
– Jesam! Učio me skok-šut kad sam imao šest godina.
Viđeni ste nedavno u Beču na koncertu Pearl Jama. Znate li odsvirati cijeli njihov repertoar?
– Znam većinu, možda 80 posto Pearl Jama. Skidam njihove stvari kad sam kod kuće, to me opušta.
Imate, pretpostavljamo, obične i električne bubnjeve? Ima li razlike?
– Ima. U susjedima, oni puno bolje prihvaćaju kad sviram električne, sa slušalicama na ušima (smijeh)...
Vidite li se jednog dana kao bubnjar na svadbama?
– Može, ali na svadbama prijatelja i samo u setovima koji imaju rock-repertoar.
Splitski "đir"? Ima li vas na tribinama u Poljudu?
– Idem na Hajduk! Pratim ga s guštom, to mi je u krvi od djetinjstva, sa sedam godina bio sam prvi put u Poljudu i ljubav traje.
Čude li vas posjeti bivše NBA zvijezde Dennisa Rodmana diktatoru Kim Jong-unu u Sjevernoj Koreji?
– Ne, od Rodmana me ne bi začudilo baš ništa...
