Riječanin Andre Mijatović (44) bio je nekad nogometaš Rijeke (1998.-2003.) i Dinama (2003.-2005.), a najdulje razdoblje karijere proveo je u Njemačkoj nastupajući za Greuther Fürth, Herthu, Arminiju Bielefeld i Ingolstadt. Mijatović je danas asistent prvoga trenera njemačkog drugoligaša Hannovera, ali i otac jednoga od najvećih talenata hrvatskog nogometa, 16-godišnjega Roka, dragulja iz Bayernove akademije.
– Moja obitelj, supruga Natali, djeca Mila, Roko i Ivan, živimo u Ingolstadtu. Posljednje dvije godine sam u Hannoveru pomoćnik glavnome treneru Leitlu, prije toga sam bio u Greuther Fürthu, u kojega sam još kao igrač 2005. godine prešao iz Dinama. S njima smo Leitl i ja ušli u 1. Bundesligu, iz koje smo odmah ispali, pa smo od 2022. u Hannoveru – kazao nam je Mijatović u telefonskom razgovoru.
GALERIJA Jakirović je pronašao recept, Dinamo više ne igra dosadno
Sin počeo u Ingolstadtu
Naslutio je da smo ga, među ostalim, nazvali i zbog sina Roka, kojemu predviđaju blistavu karijeru.
– Roko je kao dijete počeo igrati u Ingolstadtu. Njega je HNS prvi put uočio kada je s 14 godina nastupio na Vukovarskom memorijalu, i u to vrijeme je baš prešao u Ingolstadta u Bayern.
Je li istina da je odbio ponudu da igra za Njemačku i prihvatio poziv Hrvatske?
– Dosta sam zaštitnički nastrojen i ne bih volio da se ta priča previše potencira. Ukratko, odgovor na vaše pitanje je: da. Mi smo svi u obitelji emotivno vezani za Hrvatsku, na kraju i ja sam bio hrvatski reprezentativac, pa je onda i Roko – kada je bio pozvan – odlučio prihvatiti poziv HNS-a. Roko je prvi put za Hrvatsku nastupio prošle godine na turniru 'Vlatko Marković', a poslije je igrao i za selekciju U-16 u kojoj ga je vodio Robert Jarni. Ta selekcija još nema službena natjecanja. Inače, Roko u Bayernu igra za momčad U-17.
Kakav je Roko u usporedbi s vama kada ste imali 16?
– Prerano je za usporedbe. Meni je drago da se Roko razvija, da igra, da radi ono što voli; on igra na istoj poziciji na kojoj sam i ja igrao. Nogomet se od mojih igračkih dana promijenio, moj profil igrača danas bi slabije prošao, pretpostavljam da će Roko biti moderniji. Visok je kao i ja, ima 191 cm, i nadam se da neće još previše rasti. On kaže da bi želio još dva-tri centimetra. U Bayernu ima ugovor, dobro mu je, razvija se, blizu je doma. U Ingolstadtu ide u školu, a ljudi iz Bayerna svaki dan ga voze shuttleom na treninge.
Vi ste igrali za Hrvatsku U-21, sa selekcijom U-20 bili ste 1999. godine na Svjetskom prvenstvu u Nigeriji, no nikada niste igrali za A selekciju. Možda vas sin nadmaši?
– S A reprezentacijom bio sam na prijateljskoj utakmici sa Španjolskom u Sevilli 1999. godine, no izbornik Blažević nije me uveo u igru. Potom sam jednu igrao za B reprezentaciju, no to se ne računa kao službeni nastup. A hoće li Roko biti A reprezentativac? O tom – potom.
VEZANI ČLANCI:
Koliko uspijevate pratiti Rijeku?
– Pratim je kroz medije, te kroz highlightse njezinih utakmica. Cijele utakmice ne stignem pogledati.
Kad ste posljednji put bili na Rujevici?
– Nemojte me uzeti za riječ, rekao bih da su prošle tri-četiri godine. U svakom slučaju navijač sam Rijeke. U Rijeci sam rođen, tamo sam odrastao, za Rijeku su odigrao svoje prve utakmice, Rijeka je moj klub broj 1. U Dinamu sam bio dvije godine, to je klub koji mi je također urezan u pamćenje, no više sam godina ipak proveo u Rijeci, i zato bih volio da Rijeka osvoji prvenstvo.
Bili ste Rijekin važan akter u sezoni 1998./1999. kada ste ostali bez naslova prvaka. Žulja li vas još taj događaj?
– Da, žal je ostao, jer je bilo nezasluženo. Bila je to moja prva sezona, u kojoj sam igrao skoro sve utakmice, pa onda kad je prva, misliš – ma doći će jednom ta titula. A, eto, ni s Rijekom, ni s Dinamom nisam bio prvak, samo sam s Dinamom osvojio Kup 2004. godine. U toj sezoni Hajduk je postao prvak u posljednjem kolu.
Poznajete li Željka Sopića, obojica ste dugo igrali na njemačkim travnjacima?
– Osobno ne. A Sergeja Jakirovića poznajem jer smo bili u istoj generaciji na Nogometnoj akademiji, a njegov sin Leon suigrač je moga Roka u reprezentaciji U-16.
Čudo s Goricom
Je li vas iznenadio takav Rijekin skok pod Sopićem, jer niti je on trener koji se borio za titulu niti u Rijeci ima puno igrača s takvim iskustvom?
– Ne mogu reći da me Sopić iznenadio. Pratio sam ga u prošloj sezoni, u kojoj je napravio nestvaran rezultat s Goricom ostavivši je u prvoj ligi. To je baš bilo čudo! Sopić je trener očito dosljedan svojim principima, samouvjeren je, u pravom je trenutku preuzeo Rijeku, koja je tada bila sređena momčad, usto Rijeka je uređen klub u kojemu se točno zna tko što radi. Objektivno, Dinamo ima bolju momčad od Rijeke, ali Rijeka igra dobro, ne odustaje od svojih ciljeva, i to je zaista lijepo vidjeti.
VEZANI ČLANCI:
A Dinamo?
– Jakir nije bio došao u jednostavnu situaciju u Dinamu; problemi s Upravom, ostavka Šimića, odlazak Bišćana... Sad se to posložilo dolaskom novoga predsjednika, a i Jakir je posložio momčad, jer je dobio vrijeme, što je za mene pozitivno, jer kod nas se jako brzo treneri troše. Zato mi je jako drago da je Jakir uspio stabilizirati momčad, i očito će se boriti do kraja za naslov prvaka, a i u finalu je Kupa.
Tko vas je od Rijekinih pojedinaca ugodno iznenadio?
– Ivanovića sam pratio u Augsburgu, a Pašalić je, dok je bio u Dortmundu, nama u Fürthu bio zanimljiv. Drago mi je što su se njih dvojica odlučila za taj korak i došla u Rijeku. Naravno, i Pjaca je klasa za sebe, međutim, Rijeku treba pohvaliti kao momčad. Igraju jako stabilno, očigledno taj trener zna što hoće. Pratim i Sopićeve izjave, ima specifičan stil komunikacije, a on tim svojim stilom ne narušava momčad, nego joj još poboljšava mentalitet. Evo, Rijeka i pod pritiskom dobro funkcionira; Dinamo je igrao u subotu, pobijedio i napravio pritisak, a Rijeka dan kasnije uspjela u gostima pobijediti.
Na kraju, u iz Dinama ste bili otišli 2005. godine. Jeste li toga proljeća spojili koju minutu s Modrićem na travnjaku?
– Jesam, igrao sam s Modrićem, on se taman bio vratio s posudbe iz Intera. Ma, o Luki je svaka riječ suvišna. Moj je ponos da sam mogao bar jednom biti s njim na terenu. Jednostavno: naklon do poda! – zaključio je Andre Mijatović.
