Celtic je svoju 50. obljetnicu od osvajanja Kupa prvaka već počeo, još tamo u kolovozu, upriličivši reprizu finala iz 1967. protiv Intera. A što čeka Dinamo?
Za početak - odgovor iz Leedsa, kojemu je, kaže nam jedan član Izvršnog odbora plavih, upućen prijedlog za prijateljsku utakmicu tijekom 2017. godine, kako bi dvije najveće generacije engleskog i hrvatskog kluba obilježile pola stoljeća od njihovih epskih dvoboja u finalu Kupa velesajamskih gradova. No, Dinamo je prvu akciju posvećenu herojima iz ‘67. već odradio lansiravši raskošan kalendar za 2017. s memorabilijama iz nezaboravnoga europskog pohoda. U planu su i prigodan DVD, knjiga klupskoga kroničara Miroslava Tomaševića, a saznajemo kako bi i Ramljakov memorijal u lipnju 2017. trebao biti u znaku ‘67., sastavljen od juniorskih momčadi tadašnjih Dinamovih suparnika. Celtic je za sljedeću godinu već pripremio i posebno izdanje klupskoga grba posvećenoga lisabonskim lavovima iz ‘67., što bi možda moglo djelovati poticajno i na Dinamove čelnike. Bi li na primjer Dinamo mogao izbaciti specijalnu liniju replika dresova iz ‘67. i u njima igrati cijelu 2017.? Ili bar uz sadašnji grb prišiti i onaj iz ‘67., kojega tada nije bilo na dresovima, nego su ga na džepu sakoa nosili samo trener i tehnički referent Dražan Jerković?
Parola ‘gdje si bio ‘67?’ trebala bi zaživjeti kao kontrapunkt svima koji su si kroz povijest pripisivali grandiozne zasluge za uspon i rasplamsavanje Dinamovoga pokreta. Naime, ni Bukovijevi prijeratni ‘purgeri’, ni Ćirina ‘82., ni Cicina ‘98., baš niti jedna od ovih glasovitih momčadi nije na svom vrhuncu doživjela takvu kontinentalnu afirmaciju, začinjenu čak i službenim certifikatom o vrhunskoj europskoj klasi, kao Zebecov Dinamo iz 1967.
Službeno peti u Europi
- Službeno, mi smo tada bili po Fifi peta momčad Europe, iza Celtica, Intera, Ajaxa i Bayerna, ali neslužbeno, možda smo bili i najbolji na Kontinentu. Evo vam primjera: pripremajući se za srazove s Vojvodinom u četvrtfinalu Kupa prvaka, u veljači 1967. Celtic nas je pozvao u goste, kako bi odmjerio snage s nekim iz naše regije. I mi smo u Glasgowu pobijedili 1:0, šokiravši Škote koji prije toga pet godina nisu doma izgubili utakmicu. Nakon utakmice, predstavnik Celtica našemu je Rudolfu Sabljaku predložio da ostanemo još dva dana u Glasgowu i odigramo uzvrat, obećavši nam duple novce. No, Zebec je glatko odbio: ‘Ostanemo li, mogli bismo dobiti pet komada, i više ćemo zaraditi s ovih 1:0 nego s novom utakmicom.’ - priča nam jedan od heroja iz 1967. Zlatko Škorić.
Podsjeća na jedan gotovo nestvaran podatak:
- Pogledajte naše rezultate te godine u Europi. U šest domaćih utakmica nismo primili niti jedan pogodak - nastavlja Škorić, koji je za osvajanje KVG-a zaradio tadašnjih 800.000 dinara.
Taj novac bio mu je, kaže, početni kapital za izgradnju vikendice u Tisnom. A što je s društvenim priznanjima?
- Osim Medalje Grada Zagreba, koju nam je prošle godine dodijelio Bandić, nismo dobili ništa. Bilo bi možda dobro da nas svrstaju u određenu kategoriju sportaša. Znate, neki dečki iz ‘67. žive dosta loše - ističe Zlatko Škorić.
No, vratimo se nakratko fascinantnoj sportskoj priči iz ‘67. Kako to da tako moćan Dinamo nije uspio biti prvak Jugoslavije? I kako se potres s naprasnim Zebecovim odlaskom nije negativno odrazio u finalu protiv Leedsa?
- Za naslov prvaka pobrinula se politika. Rasturili su nas! Iz glavoga grada bivše države bilo je dosta pritužbi kako se u Zagrebu okuplja previše ljudi na stadionu, u prosjeku 35 tisuća, i smatrali su to preopasnim fenomenom. I zato, kada smo bili najzreliji za naslov, Zambatu, Brnčića i mene poslali su na odsluženje vojnog roka - pojašnjava Škorić.
A Zebecov dolazak uoči finala?
- Ma to nas je samo motiviralo! Iako nam je na klupu došao Ivica Horvat, do tada pomoćni trener Eintrachta, nama u utakmicama protiv Leedsa trener nije bio potreban - zaključio je Zlatko Škorić.
U rosteru 28 igrača
Dinamov roster u sezoni 1966./1967. činilo je 26 igrača: Škorić, Mrgan, Dautbegović, Kovačić, Stinčić, Cvek, Gračanin, Braun, Brnčić, Lončarić, Ramljak, Blašković, Belin, Mesić, Puljčan, Jukić, Pirić, Kiš, Lamza, Gutzmirtl, Novak, Čerček, Pavić, Kobešćak, Rora i Zambata. Bila je to godina neponovljive kemije zagrebačkih nogometnih virtuoza i osebujnoga trenerskoga genijalca diktatorskoga pristupa. Dinamo kakav se više nikada poslije nije ponovio. I kojega danas nogometna Europa doživljava samo kao - omiljenu mušteriju. Otrgnimo se stoga od sumorne stvarnosti, zakoračimo u godinu nostalgije za čudesima iz ‘67., i odajmo im zasluženo priznanje: oni su ipak bili najveći Dinamo! •
