Šokantne vijesti pogodile su hrvatski nogomet, u 64. godini preminuo je legendarni hrvatski golman Tonči Gabrić. Vijest je koja je u ponedjeljak odjeknula hrvatskim medijskim eterom. Smatra se jednim od najboljih hrvatskih vratara svih vremena, a uglavnom je bio zamjena neupitnoj jedinici Draženu Ladiću što se tiče reprezentacije. Prisjetili smo se još jednog intervjua kojeg je dao za Večernji list 2023. godine, a govorio je o tome kako je bio razočaran što nije otišao u Francusku 1998. godine, a komentirao je i zašto Livaković nije bio najbolji golman SP-a u Kataru.
Tonči Gabrić (61), legenda Hajduka sa 187 nastupa i bivši hrvatski reprezentativac s devet nastupa, na intervju nas poziva u splitski hotel Ambasador. Razgovaramo s neprocjenjivim pogledom na splitsku Rivu i otvoreno more, sunce tako bliješti da Tonči ne skida sunčane naočale, a sjećanja iz prebogate vratarske karijere samo naviru...
– Posljednji posao imao sam u Zambiji, gdje sam bio trener vratara u reprezentaciji koju je vodio Aljoša Asanović. Mi smo osvojili Prvenstvo južne Afrike, na kojemu je sudjelovalo 16 reprezentacija, ali se sa Savezom pojavio problem u vezi plaćanja pa smo napustili Zambiju. Proputovao sam cijelu Afriku, daleka su to bila putovanja. Lusaka je predivan grad, mi smo bili smješteni u hotelu s pet zvjezdica, a kad izađeš iz hotela, onda vidiš tu sirotinju; gdje i kako oni žive, kako nemaju vode, peru se u potocima... – govori Gabrić.
Je li vas činilo nesretnim što ste tako dugo bili rezervni vratar reprezentacije? A bili ste njezin igrač i u prvoj utakmici 1990. s Amerikancima.
– Normalno da nitko ne voli klupu, jer sam u to vrijeme bio na vrhuncu karijere, branio sam u Ligi prvaka. Nažalost, imao sam jednu nesreću; naime, ja sam trebao braniti protiv Italije u Palermu 1994. godine. Tada sam imao problem s ozljedom lakta, nisam trenirao, a branio sam u klupskim utakmicama. Stručni stožer na čelu s Ćirom tada je procijenio da nisam dovoljno spreman za tu utakmicu, što mi je bilo strašno žao. Da sam branio tu utakmicu, možda bi to bila prekretnica u mojoj karijeri. I da, žao mi je što nisam išao na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, to mi je bio možda najtužniji trenutak u životu, jer bio sam u toj momčadi, branio sam u nekim kvalifikacijskim utakmicama, u ostalima sam bio na klupi. Iz te generacije na SP nismo bili pozvani Jerkan, Jurčević i ja. To me toliko bilo pogodilo da sam iz revolta kupio brod! Nazvao sam ga "Belissima". Potrošio sam lovu, samo da se maknem od svega! Platio sam taj brod puno i zeznuo sam se! Imam ga i danas, ali ne koristi se više, na suhom vezu je.
Jednu utakmicu za reprezentaciju branili ste i na Poljudu, protiv Slovenije 2. travnja 1997., kada je bilo 3:3.
– Tri dana prije te utakmice igrali smo protiv Danske, vjetar je odnio loptu i Ladić je zbog toga primio gol. Tada je nastao pritisak javnosti da ja moram braniti protiv Slovenije. Bio sam spreman na to, a kada sam izašao na Poljud, osjetio sam kako je publika oduševljena što ja branim, skandirali su moje ime. Na primjer, kao kada sada zaigra Livaja. Publika me toliko nosila da ja nisam bio svoj pa sam u jednom istrčavanju na 30 metara, kada me Gliha zaobišao, ozlijedio koljeno. I morao nam odmah na početku drugoga poluvremena napustiti igru. Ušao je Mrmić.
VEZANI ČLANCI:
Bili ste veliki vratar – doživljavate li takvim i Dominika Livakovića? Spada li u europski vrh?
– Momak je zaslužio biti proglašen najboljim vratarom Svjetskog prvenstva, ali on je Hrvat, nije Brazilac, Argentinac, Englez, Francuz, Španjolac. To je naš veliki problem. Meni je žao što Dominik nije otišao u inozemstvo i unovčio svoju kvalitetu. Može mu se dogoditi neka ozljeda... On vrijedi puno više nego što ga procjenjuju. Zar jedan Kepa vrijedi 70, a Dominik samo 10 milijuna eura? Livaković je ovdje dosegnuo svoj zenit. Istina, Dinamo igra Ligu prvaka, ali sad su se nešto počeli raspadati. Ne znam kakvi su mu planovi, ali za mene je on među deset najboljih vratara Europe i svijeta.
Koliko dobro poznajete izbornika Dalića?
– Bio sam mu kapetan u Hajduku, u sezoni 1997./1998. kada smo igrali protiv Schalkea. Evo, i dan danas on mene zove 'kapetane', a ja njega 'profesore'. Zato što je kao igrač bio inteligentan momak, a s tom vrlinom sjajno se snalazi kao izbornik. Postao je veliki trener, jer je znalac, motivator, baš ono što treba igračima. Zato ga toliko poštuju i cijene. Mene čudi da neki reći europski klub nije došao pred Dalića s nekom dobrom svotom. Znam da su to već učinili neki azijski klubovi, a eto – Dalić je još vjeran reprezentaciji.
Pamtit cemo tvoje dane legendo... na zalost, otisao si, postao legenda a mi koji volimo Hajduka bi volili da si jos s nama i da docekas Split u bijelom radi razloga koji ne smimo ni spomenit... adio Tonci... i pozdravi nam sve nase legende gore! HŽV