Kad se u nedjelju (20.45 sati) zakotrlja lopta u finalu Europskog nogometnog prvenstva na Olimpijskom stadionu u Kijevu, vrhunac trotjednog turnira gledat će uživo 65.400 gledatelja i oko 250 milijuna ljudi diljem svijeta pred malim ekranima.
Finale Europskog prvenstva danas je globalni spektakl i jedan od najgledanijih sportskih događaja, odmah uz bok Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama, ali nije uvijek bilo tako. Prvi finale EP-a, ali i samo europsko prvenstvo koje se igralo u Francuskoj, imalo je prave porođajne muke, a događaj nije previše zainteresirao navijače, jer je finalni dvoboj između SSSR-a i Jugoslavije na stadionu Park prinčeva u Parizu pratilo svega 17.966 gledatelja!
S vremenom je ta brojka rasla, baš kao i financijska strana cijele priče. Naime, za prvi turnir reprezentacije su morale platiti 100 švicarskih franaka kotizacije za sudjelovanje, a za usporedbu, Španjolska, pobjednik u finalu Eura 2008. u Austriji i Švicarskoj, kući je nakon završne utakmice otišla bogatija za 30 milijuna švicarskih franaka!
I ove godine, samo za pobjedu u finalu, osvajaču europske krune pripast će 7,5 milijuna eura. Novac nezamisliv u vrijeme kad je Francuz Henry Delaunay, glavni tajnik Francuskog nogometnog saveza, tamo negdje 1927. godine prvi put iznio ideju da najbolje europske nogometne reprezentacije odmjere snage na jedinstvenom turniru.
A najbolja je, sudimo li po broju osvojenih naslova, Njemačka. Elf se triput penjao na europski tron, a odmah do Nijemaca su Francuzi i Španjolci s dva naslova najboljih na Starom kontinentu. Najveći nesretnik finalnih utakmica je Jugoslavija. Reprezentativci bivše države "dvaput su dolazili u Rim, a da papu nisu vidjeli", u prvom ih je finalu zaustavio SSSR, a 1968. Italija.
Zanimljivo, od 28 reprezentacija koje su izborile nastup na europskim prvenstvima, njih 12 je samo okusilo slast igranja u finalu, a devet je osvojilo turnir barem jednom. Nijedna reprezentacija nije osvojila dva EP-a u nizu.
Od Pariza 1960. do Kijeva 2012., od skromnog turnira do globalnog spektakla za milijune, od SSSR-a do... Najfinala:
Francuska 1960.: Francuska: SSSR – JUGOSLAVIJA 2:1 (pr.)
Iako je od Staljinove smrti prošlo osam godina, finale je bio metafora sovjetsko-jugoslavenskog sukoba na predsjedničkoj razini između Tita i Staljina. Utakmicu je obilježio Lav Jašin koji je radio čuda na ruskom golu.
Italija 1968.: ITALIJA – JUGOSLAVIJA 1:1, 2:0
Prvi i jedini finale u kojem je pobjednik dobiven tek nakon dvije utakmice. U prvoj koja je završena rezultatom 1:1 zabio je Džajić, a u ponovljenom susretu španjolski je sudac pokrao Jugoslaviju dopustivši Rivi gol iz zaleđa za 1:0.
Belgija 1972.: ZAPADNA NJEMAČKA – SSSR 3:0
U finalu u Bruxellesu gledatelji su imali priliku, prema mišljenju mnogih, gledati najbolju njemačku reprezentaciju svih vremena. Gerd Müller zabio je dva, a Wimmer jedan gol Sovjetima za naslov do kojeg se Mannschaft – prošetao...
Jugoslavija 1976.: ČEHOSLOVAČKA – ZAP. NJEMAČKA 6:5 na jedanaesterce (2:2).
Na spomen ovoga finala dovoljno je reći samo: Antonin Panenka. Čeh je posljednji zabio s bijele točke "lobajući" vratara Maiera, svojoj zemlji priskrbivši naslov, a sebi ulazak u legendu.
Francuska 1984.: FRANCUSKA – ŠPANJOLSKA 2:0
Bio je ovo turnir u znaku francuskog genijalca Michela Platinija, pa je bilo prikladno da sadašnji Uefin predsjednik svoj pečat ostavi i u finalu. Zabio je iz slobodnog udarca za 1:0 i svoj deveti gol na Europskom prvenstvu. A bio je veznjak...
Zapadna Njemačka 1988.: SOVJETSKI SAVEZ – NIZOZEMSKA 0:2
U finalima Eura padali su mnogi prekrasni pogoci, ali teško da se ijedan može mjeriti s bravurom koju je izveo nizozemski čarobnjak Marco van Basten u 54. minuti. Zapravo, bio je to jedan od najljepših pogodaka u povijesti nogometa.
Švedska 1992. : DANSKA – NJEMAČKA 2:0
Došli su s plaže, malo se igrali nogometa i kući se u Dansku vratili s europskim naslovom. Priča finala bile su bravure na golu danskoga vratara Petera Schmeichela i pogodak Kima Vilforta koji je za vrijeme turnira proživljavao životnu dramu – kći mu je baš tada oboljela od leukemije.
Engleska 1996. : NJEMAČKA – ČEŠKA 2:1 (zlatni gol)
Trebala je to biti priča za film, Česi u svom prvom nastupu nakon raspada Čehoslovačke odmah do finala. Čak su i vodili (Patrik Berger s 11 m), a onda se ukazao Oliver Bierhoff. Prvo gol za izjednačenje, a onda zlatni gol za naslov.
Portugal 2004.: GRČKA – PORTUGAL 1:0
Ako su Danci 1992. bili neočekivani pobjednici, onda su Grci 2004. bili iznenađenje svih iznenađenja, no Otto Rehhagel u finalu je upotrijebio recept koji je koristio čitav turnir. Bunker, a naprijed što Bog da. I dao je naslov.
Švicarska i Austrija 2010.: ŠPANJOLSKA – NJEMAČKA 1:0
Iako do finalne utakmice nije postigao pogodak na Europskom prvenstvu, Fernando Torres bio je strijelac jedinoga pogotka koji je Španjolcima osigurao prvi naslov nakon 44 godine čekanja. No, to je bio tek početak bajke za furiju. Dvije godine kasnije, na Svjetskom prvenstvu u JAR-u, Španjolci su postali i svjetski prvaci.
joj joj joj tko je ovo sastavio neka malo pregleda godine!