Dok su se u klubu Platinumu nudile birane delicije, što i nije čudno s obzirom na cijenu od 7500 kuna, oni koji su bili u manje zvučnom Goldu uglavnom su ostali gladni, žedni, a mnogi nisu ni vidjeli stazu, utrku, Janicu... Mjesto je stajalo 1500 kuna, a tu su uglavnom glavni sponzori utrke i skijaškog saveza vodili svoje goste. No svojim sponzorstvom te su tvrtke platile te preskupe ulaznice. Preskupe za ono što se za to dobilo. A dobivena je nevjerojatna gužva na tribini, šator u kojem su rijetki nešto pojeli ili popili. Jer, šator je bio premalen za toliko ljudi, redovi za hranu tjerali su svaku nadu da čovjek neće ostati gladan. Valjda računajući da će tamo ljudi jesti i ugrijati se čajem, oko tribine nije bilo ni jednog mjesta gdje bi se moglo kupiti nešto za jelo ili piće. Usto, svi su iz tog šatora izbačeni kad je utrka počela, nabijeni na stube mogli su gledati samo nebo. Oni bliži šatoru kroz zamagljene šatorske prozore virili su prema TV-ekranima ne bi li vidjeli bar malo utrke. Mnogo je bilo gnjevnih u klubu pompozna imena Gold, koji je bio daleko od svake raskoši. Prevareni su sponzori koji su htjeli počastiti svoje poslovne partnere. Sljeme je bio veličanstven događaj, no od pravog skijaškog centra još je daleko. I najmanja sela u kojima se voze takve utrke oko staze imaju kafiće, gostionice u kojima se nešto može pojesti ili popiti čaj. Na Sljemenu toga nema. Makar platili 1500 kuna.
GOLD KLUB Na Sljemenu nije sve bilo idealno, posebno na okupljalištu nedovoljno bogatih
