Prodala je sve što je imala u životu, trenirala je sama, plaćala putovanja, individualne trenere, sve što je nužno ako želiš biti vrhunski sportaš. Ona je zbog sporta žrtvovala baš sve. Talentom pripada u svjetski vrh, ali nije prošla pravu školu u formativnim godinama. S godinama smo te greške ispravljali, a ona je ponekad bila i previše uporna, govorio bih joj često da mora biti realna. Ako nema vjetra, ne možemo trenirati. Ali ona je bila u stanju cijeli dan čekati da zapuše – priča nam Tonči Antunović, poznatiji kao Graja, trenerski velikan jedriličarskog sporta, o Eleni Vorobjevoj, Ruskinji koja će drugi put pod hrvatskom zastavom, kao članica splitskog Labuda, nastupati na Olimpijskim igrama.
Put koji je prošla da bi taj cilj ostvarila moći će razumjeti samo oni koji su na vlastitoj koži osjetili kakav je osjećaj napustiti rodnu zemlju i u potpuno stranoj sredini krenuti ispočetka. U novi život, u potragu za novim pobjedama.
Rođena je u ruskoj Kolmni, gradu stotinjak kilometara udaljenom od Moskve koji se nalazi na rijeci Oki. Tu je prvi put ušla u brod i prevrnula se. Nakon desetak godina odlučila je pokušati ponovno, a puno težu odluku donijela je nakon što nije uspjela izboriti nastup na Olimpijskim igara u Rio de Janeiru 2016. Za Rusiju se natjecala na Igrama u Londonu, a četiri godine poslije, nezadovoljna radom u ruskoj reprezentaciji, krenula je na sve ili ništa. Sa suprugom Sergejom preselila se u Split. Znala je da hrvatska ima veliku tradiciju u jedrenju, 2009. godine posjetila je Hvar kako bi sudjelovala na jednoj regati, bila je i u Splitu na pripremama s ruskim timom, a danas je to njezin dom.
Pripremate se za Olimpijske igre u Parizu, je li to najteži period koji treba odraditi i kako teku vaše pripreme?
Trenutačno smo u najtežem dijelu priprema za Igre, izuzetno je naporno, ali i stresno jer moraš dobro paziti na sebe, najmanja greška može se skupo platiti. Nema opuštanja, stalno smo na putu i na natjecanjima moram zadržati formu do Pariza. Od prehrane, kvalitetnog sna do vježbanja u teretani, na sve pazimo i puno radimo, potrebna je velika količina discipline da bi se u tome uspjelo. Klasa laser, koja se sada zove ILCA zbog nekih pravnih razloga i zaštite registracije imena, no ja je i dalje nazivam laser, najzahtjevnija je disciplina za žene individualke kada govorimo o fizičkoj spremi. To je najjača ženska disciplina u jedrenju u olimpijskom programu. Nemaš ništa osim sebe i tri konopa, nitko ti ne može pomoći. Moraš biti snalažljiv i boriti se protiv vjetra, a tu te spašava isključivo snaga.
Imala sam priliku gledati utrke naših jedriličara u Rio de Janeiru, gdje sam vidjela što znači čekati vjetar, satima, ponekad i danima. Kako se na to mentalno pripremate?
Da, to je jedan od najtežih momenta koje pokušavamo isplanirati u našoj pripremi. Zamislite da se bavite atletikom, dođete na trening, a vrata stadiona su zatvorena. Kod nas to često izgleda tako da dođeš u klub, spremiš se za nekoliko sati jedrenja, a vjetra nema. Onda ideš u teretanu, ali to nije to, nisi odradio trening. Za nas jedriličare to je velik problem, borba s vremenskim uvjetima na koje se ne možeš unaprijed pripremiti, teško je posložiti sve, organizirati vrijeme. Misliš da imaš dovoljno vremena za sve, ali vremenski uvjeti iskorigiraju sve.
No bolja i naprednija tehnologija znači i bolju pripremu. Kako mi stojimo u tom pogledu, imate li sve potrebne uvjete?
Uglavnom, da, ali uvijek može bolje. Jače države, koje imaju više novca i više ulažu u sport, imaju i bolje pripreme nego što to ima Hrvatska. Imaju više sredstava od nas, ali mi imamo neke druge prednosti, živimo na obali, imamo toplo more i možemo trenirati skoro cijelu godinu. To puno pomaže. Dok sam živjela i jedrila u Rusiji, kad padne snijeg, pola godine ne možeš tamo trenirati, pa se puno novca troši na putovanja. Nadalje, Hrvatska se nalazi u blizini europskih zemalja gdje se natječemo, pa su nam i putovanja brža i jeftinija nego Rusima. Iz centralnog dijela Rusije, kamo god kreneš, nisi ispod tisuću i pol kilometara. Naš savez kao i Hrvatski olimpijski odbor dakako pomažu svoje sportaše u pripremi, pa iako ponavljam da uvijek može bolje, ovo što dobivamo uistinu je dobro.
A Hrvatska zauzvrat dobiva silne medaljaše u jedrenju, kako objašnjavate tolike uspjehe, ovdje ste već osam godina, državljanka ste Hrvatske. Gdje je ključ uspjeha?
Smatram da Hrvatska ima izvrsne preduvjete za jedrenje, klubovi kupuju brodove za djecu koja se praktički besplatno mogu baviti ovim sportom. To je jako važno i toga u većini europskih zemalja nema kada govorimo o početnicima. Problemi dolaze poslije jer jedrenje je jako skup sport.
Moj brod košta oko deset tisuća eura, a prateći gumenjak oko 40 tisuća eura. Treba ti i automobil s prikolicom da bih se dovezao na natjecanje, to sve plaćaju klubovi. Ako pokažeš dobre rezultate, u pomoći sudjeluje i jedriličarski savez, ali u početku sve pada na klubove. Ako želiš napraviti vrhunski rezultat, sve je još skuplje, a najskuplje je onima koji su između četvrtog i dvadesetog mjesta. Kad si među prva tri, opravdaš troškove medaljom. Kad si četvrti, ne opravdaš ništa, a ulaganja su jednaka, potrošiš i novac i vrijeme, a medalje nema. Potrebno je pronaći sponzore, ulagati vlastiti novac i to je najteži moment za nas koji želimo biti vrhunski. Hrvatska ima dobre jedriličare, ali mnogima od njih financijski pomažu njihove obitelji ako imaju tu sreću. To možemo nazvati poluprivatnim projektom. Mislim da Hrvatska ima dobre rezultate i zbog toga, jer kad roditelji ulažu u tebe sve što imaju, napravit ćeš sve što možeš da uspiješ.
To je klasična priča mnogih individualni sportaša u Hrvatskoj. No vaša je priča drukčija. Kako je počelo?
Počela sam jedriti u svom rodnom gradu Kolomni, koji se nalazi na dvije rijeke, Moskvi i Oki. Na rijeci Oki imali smo mali jedriličarski klub gdje je moj otac radio kao trener za početnike. Svako ljeto provodio je u klubu, a ja sam iz dosade jednom tražila da me povede sa sobom. Prvi put sjela sam u brod kada sam imala šest godina, ali nisu mi dobro objasnili tehniku u klasi optimist, prevrnula sam se i kazala sam sebi da više nikada neću sjesti u brod. Prepala sam se. Kada sam imala 16 godina, vratila sam se u klub da opet pokušam, no to je jako kasno za učenje tog sporta, propustila sam ključne formativne godine. Imali smo kopije lasera, ruska narodna proizvodnja. Kad sam pokazala napredak, prešla sam u olimpijsku kategoriju i klub mi je kupio pravi brod umjesto narodnog. Sa 17 godina ušla sam u rusku juniorsku reprezentaciju, trenirali smo u Sočiju. Godine su prolazile, ali nisam bila zadovoljna ni svojim napretkom ni rezultatima, posebno na međunarodnoj sceni. Jednostavno nije išlo, ulagala sam puno vremena, ali osma i deseta mjesta nisu me zadovoljavala, nisam vidjela smisao. U ciklusu između Igara u Pekingu i Londonu, osnovana je nova klasa, trajala je samo četiri godine, ali za mene je to bila prilika da pokažem dobre rezultate i nametnem se novoj reprezentaciji koja je osnovana. Bila sam dobra, vrijedna, disciplinirana i jaka. Imala sam tada 23 godine i napredovala sam, stigli su i prvi pravi uspjesi, na europskoj razini. Imali smo jake sponzore u Rusiji, time se bavila naša kormilarka, ona je bila starija i iskusnija pa je to bio njezin zadatak. Kad ne upadneš u reprezentaciju, postaješ polutrener i natjecatelj, primaš mjesečnu plaću kao što ovdje HOO daje stipendije za određeni rezultat. Od tog novca u to vrijeme mogla sam živjeti u Rusiji, danas su neka druga vremena.
Doći ćemo svakako i do toga, ali zanima me kada ste prvi put bili u Hrvatskoj?
Godine 2009. stigli smo na Europski kup na Hvaru, nakon toga sam nastupala u Londonu na Olimpijskim igrama, a onda se ponovno vratila u kategoriju laser. Ostalo mi je u sjećanju kako je Split uvijek bio dobar grad za pripreme, vidjela sam i da mogu lako svladati hrvatski jezik te sam 2013. godine došla u jedriličarski klub Labud na pripreme. Upoznala sam Tinu Mihelić, našu vrhunsku jedriličarku, njezin trener bio je Graja. Njega sam upoznala još 2009. godine kad smo jedrili na Hvaru. Odlučila sam doći ovamo i pitala sam ga mogu li trenirati s njim, trebao mi je sparing-partner. U klubu su mi rekli da sam dobrodošla i ja sam ostala. Sparirala sam Tini za njezine pripreme za Igre u Rio de Janeiru, nadam se da je bila zadovoljna sa mnom, a i ja sam od nje puno naučila.
Kad je pala konačna odluka da postajete hrvatska jedriličarka?
Nakon što se nisam uspjela kvalificirati za Rio, unatoč silnom ulaganju. U reprezentaciji Rusije nije bio ideje za napredak, treneri su često postavljeni kao dio procesa opravdavanja sredstava koja stižu iz ministarstva. Njima je bitan proces, a rezultat ih ne zanima. No, život prolazi, vrijeme je neumoljivo i morala sam donijeti odluku – ili ću postati trener, što je značilo da opet ostajem s istim, nekompetentnim ljudima ili ću konačno napraviti nešto u životu i promijeniti državu, bilo kao trenerica bilo kao sportašica.
Uložili ste sve u to?
Da, ja u Rusiji nemam više ništa, sve sam uložila u taj prelazak i promjenu koja je bila silno teška. Gubiš sve što imaš u Rusiji i dolaziš u Hrvatsku gdje ništa ne možeš dobiti dok ne pokažeš da si dobar. Tri godine sam visjela u zraku, ali odluka je bila čvrsta, kada ću ako ne sad, morala sam prelomiti. Nisam htjela živjeti sa spoznajom da sam nešto mogla napraviti, a nisam. Zamjerila bih to sama sebi, htjela sam probati kako bih mogla mirne duše kazati da sam napravila sve što sam mogla. Ako ispadne dobro, super, a ako ne, barem ću znati da sam pokušala.
Ima li još takvih primjera, jedriličarki koje su napravile nešto slično?
Ima mnogih koji su pokušali, ali ne znam nikoga kome je u jedrenju to uspjelo. Jedna grčka jedriličarka, nezadovoljna uvjetima u svojoj zemlji, otišla je za Portugal, izborila nastup na Igrama, ali nije uspjela na vrijeme dobiti putovnicu, sve joj je propalo. Još uvijek se bori s birokracijom, ne znam što će s njom biti dalje.
U Hrvatsku ste stigli sa suprugom, oboje ste završili kineziologiju, je li on vaša najveća potpora?
Radimo zajedno otkad imam 12 godina, on je bio moj trener za fizičke pripreme, vodio je brigu o svemu, od moje prehrane do medicinskih potrepština, bio je moj maser, nosio je moje brodove. On je moja najveća potpora.
Koliko je zaslužan što treći put putujete na Olimpijske igre?
Jako puno. Kad imaš takvog čovjeka uz sebe, ne mogu objasniti koliko mi znači, suze mi dolaze. Puno mi je pomogao.
Je li strog kao trener?
Ponekad mi popusti, ipak sam mu žena.
Osim supruga, tko vam je pomogao da se snađete kada ste došli u Split i kako su prolazili prvi dani?
Split mi je uvijek bio predivan grad, u početku sam imala malo problema s jezikom, ali kada sam ga svladala, shvatila sam koliko su ljudi ovdje otvoreni, spremni su pomoći. Nisam se u Hrvatskoj osjećala kao da nešto nije u redu, a prije nije bilo tako. U klubu Labud bila sam među ljudima koji vole jedrenje, bilo je tu puno iskusnih trenera koji su me podržavali, bodrili, zanimalo ih je sve o meni, htjeli su da napredujem. To je također nešto što u Rusiji nikad nisam doživjela, tamo u klubovima nema različitih generacija koje komuniciraju.
Zašto je to tako?
Zato što ne postoji tradicija u tom sportu, ljudi su drukčiji, ne idu po kafićima, nemaju vremena jedni za druge, to je jedan težak život.
Poznate su i brojne dopinške afere, financira li država dopinške programe?
Teško mi je govoriti kako to tehnički funkcionira jer u jedrenju toga nema kao, primjerice, u atletici ili plivanju gdje doping može puno pridonijeti boljem rezultatu. Ali istina je da država ima svoj dio u financiranju takvih dopinških programa. Izmislili su neke svoje igre, ne žele slati sportaše na Olimpijske igre, njima to ne treba, tako razmišljaju. Oni će radije napraviti svoje igre i već su najavili da će oni sportaši koji naprave bolje rezultate od pravih olimpijaca dobiti velike novčane nagrade. Što nam to govori? Pa sigurno je da neće biti čisti, ako najavljuju rezultate bolje od olimpijskih pobjednika. Onda će o tome pisati sve novine, uvjeravat će ljude da su naši sportaši dobri, bolji od cijelog svijeta. Narativ je takav, uvjeravaju ljude da bi na Olimpijskim igrama sve pregazili koliko su dobri. Čista propaganda.
Sportaše u Rusiji nitko ništa ne pita. Primaš plaću, ali ako nešto kažeš, ako kritiziraš, odmah ćeš biti izbačen, gubiš plaću, status, sve. Ne možeš biti ni trener. To je nešto blaža Sjeverna Koreja.
Je li to razlog vašeg odlaska?
Djelomično je u tome problem, pa i danas ne bih mogla nastupiti na Igrama da sam još pod ruskom kapom, nikada ne bih postigla rezultat ni plasman, ne bih imala pristup modernom jedrenju. Rusija je zatvorena zemlja koja slavi svoje pobjede iz 80-ih godina. Ponašaju se kao da znaju sve, ali to je daleko od istine, svijet je toliko napredovao, a rusko jedrenje ostalo je u prošlosti, ne znam mogu li ikada stići ovamo gdje smo mi danas.
Jeste li u kontaktu s ljudima iz Rusije, s prijateljima iz djetinjstva, ondje je i vaša obitelj.
Ne, ne komuniciram ni s kim, nemam kontakt s obitelji. Rusija koju sam ja poznavala i voljela, nje više nema, treba biti realan i to kazati. Meni u životu to ne treba.
Jeste li očekivali da će doći do krvavog rata?
Nakon aneksije Krima, bilo je jasno da će se to dogoditi, bilo je samo pitanje kada. Ruskim sportašima teško je i putovati, ne možeš lako dobiti vize, problem je i vremensko ograničenje, imaš pravo na samo 90 dana boravka u inozemstvu unutar pola godine, to ograničava i Europska unija za Ruse.
Kako komentirate stanje u Rusiji danas, Vladimira Putina i ovo što radi?
To nije lako pitanje za mene, bolje se ne dirati u to. Nikad ne znam kakve mogu biti posljedice ako na njega odgovorim.
U Rusiji na izborima dobiva ogromnu potporu, kako to komentirate?
Nije pitanje izbora, nego kako će se glasovi brojiti. Oni broje onako kako im treba.
Kako vas doživljavaju ljudi u Europi, znaju da ste Ruskinja, iako ste i naši. Imate li problema, kakvi su odnosi među sportašima Rusije i Ukrajine?
Između nas sportaša većinom nema problema, a onaj tko želi, uvijek može ići u rat, još stigne. Ako želite živjeti u miru, onda morate imati respekt jedni prema drugima i baviti se onim što volite, a ne ratovati. No sport je ipak uvijek politika i to se ne može odvojiti.
Kako se osjećate kad odjenete hrvatsku odoru, kad čujete našu himnu? Kako biste to opisali?
Nisam puno o tome razmišljala, ali sviđa mi se osjećaj, znam da jedrim za lijepu državu i dobre ljude, za svoj klub i prijatelje koje sam stekla.
Kako je živjeti u Splitu?
Moj život je specifičan, moram biti disciplinirana, najčešće samo prolazim po gradu do Lučice gdje treniram, ne zalazim po kafićima. Ne šetam puno po Rivi, ne idem po restoranima, nemam vremena za to. Možda zbog toga nisam do kraja spoznala specifičnost toga grada.
Kako izgleda vaš uobičajeni dan?
Probudim se, doručkujem i pogledam prognozu. Ako je dobra, onda idem na more. More je za mene sve. Ako nema vjetra, idem u teretanu ili vozim biciklu.
Što vam je najteže u sportu kojim se bavite, jeste li ikada htjeli odustati?
Jesam, često sam se pitala ima li smisla toliko ulagati u cijeli proces. Kad si mlad, sve je lakše, a kako godine prolaze, sve više pitanja ti dolazi u glavu. Ali ja neću stati na pola puta, kad sam već toliko uložila i stekla veliko znanje i iskustvo.
More zna biti i okrutno, a određuje cijeli vaš život. Kako se osjećate na Jadranu?
Jadran je predivan, čist, pa to zelenilo i bijeli kamen, sve te boje i mirisi, zaista je prekrasno. Prošla sam skoro cijeli svijet, ali kad sletim u Split, dok gledam sve te otoke i otočiće, ja sam najsretnija na svijetu. Planiram ovdje ostati, volim ovu zemlju i društvo, ne znam što bih više u životu mogla ili trebala očekivati.
Što očekujete u sportskom smislu, koji je vaš cilj, a što glavni motiv?
Pokreće me taj osobni rat koji sam prošla, žrtva koju sam podnijela da bih mogla jedriti. Ne možeš to tek tako lako pustiti. Što se tiče rezultata, za sebe kažem da imam najskuplje drvo na svijetu, stalno me prate ta četvrta mjesta, na europskim i svjetskim prvenstvima. Cilj je otići stepenicu iznad.
Koja je vaša poruka mladim sportašima u Hrvatskoj?
Nisam sigurna je li to poruka za mlade, jer oni danas kao da ne mogu dobro procijeniti što se u svijetu događa i u kojem smjeru krenuti. Zato bih možda uputila nekoliko riječi onim starijima, koji odgajaju djecu. Nove generacije izgledaju mi ponekad poput zombija, kada bismo im isključili internet, ne znam što bi se dogodilo. Ne razgovaraju međusobno, ne igraju se niti to znaju, svi samo gledaju u mobitele. Kada mladi dođu na trening, a nema vjetra, oni ne znaju što bi sa sobom, počinju raditi i gluposti. Mi smo imali sreću da smo od starijih mogli naučiti kako se komunicira, a čini mi se da za to danas nema vremena. Voljela bih da se ljudi osvijeste i da to možemo promijeniti jer o generacijama koje dolaze ovisi budućnost i to kako će sutra izgledati ovaj svijet.
VIDEO Hrvatska nogometna reprezentacija više nije u TOP 10 na svijetu. To bi mogao biti veliki problem
Elena Vorobjeva, sretno ti na olimpijskom natjecanju! Dobar vjetar i spretne ruke! Zasluži medalju radi sebe i Hrvatske! Od srca ti to želim.