Nogometna karijera Puljanina Dragutina Ristića (56) u medijskom smislu kod nas prošla je gotovo pa nezapaženo. Ristićevo ime svakako je poznatije u Italiji, u kojoj je igrao u brojnim nižerazrednim klubovima klubovima (Acri, Crotone, Matera, Chianciano, Benevento, Tirsense, Castrovillari...), ali, zanimljivo za ovu prigodu, taj je Puljanin u jednom dijelu karijere bio zvijezda u – Škotskoj.
Dapače, Dragutin Ristić iz Pule (60), koji nikada nije nastupao u Hrvatskoj ligi, bio je prvi hrvatski nogometaš u škotskoj Premier ligi igrajući za tri kluba; dva gradska suparnika Dundee i Dundee United, te Falkirk. Međutim, kako Ristić ima i talijansko državljanstvo, bio je i prvi talijanski igrač na Otoku.
Kako je sve počelo, ispričao nam je Ristić, danas pomoćni trener u trećeligašu Medulinu.
- Te 1993. godine bio sam igrač tadašnjeg četvrtoligaša Beneventa i na jednoj prijateljskoj utakmici, s Tarantom, pojavio se skaut Dundeea prateći jednoga drugoga nogometaša, ne mene. Ali ja sam na toj utakmici postigao dva pogotka, nisam mogao proći nezapaženo, pa sam dobio ponudu Dundeea. Kada su me pitali što mislim o tome, bio sam oduševljen. Pa ja bih u tim godinama pješice bio išao u Škotsku! Bio sam 30-godišnjak - počeo je svoju priču Dragutin Ristić, pa nastavio:
- Kada sam došao u Škotsku, za mene, koji sam igrao u malim talijanskim klubovima, ta je liga bila drugi nogometni svijet. Najprije su i dali jednomjesečni ugovor, ne da bi me isprobali, nego je to tamo bio takav običaj. Zajedno sa mnom na isti način članovi Dundeea postali su i poljski reprezentativci Czachowski i Adamczuk.
Kakav ste nogometaš bili?
- Bio sam brzonog napadač, imao sam dobar šut, postigao sam dosta pogodaka iz slobodnih udaraca – uzvraća Ristić.
Je li vam trebalo vremena da se priviknete na oštrinu škotskih nogometaša?
- Ha, na, pa ja sam prošao Calabriju, igrao sam prije toga i u Puli, pa me nikakva oštrina nije mogla iznenaditi. Istina, Škoti igraju fizički snažan nogomet, pun oštrine i žustrine, ali ne igraju grubo, ne koriste se prljavim startovima. Igrajući u Škotskoj, nikada nisam doživio težu ozljedu – ističe Ristić.
Puljanin je u svojoj prvoj sezoni u Dundeeu postigao šest pogodaka, među ostalim jedan i Celticu na Hampden Parku (gdje je Celtic bio domaćin dok se njihov stadion obnavljao, nap.a.), a njegov klub u toj sezoni ispao je iz najvišega razreda škotskog nogometa. Tada je, u polusezoni, otišao na posudbu u redove drugoligaša Falkirka.
- Iako sam igrao za Faklkirk, ostao sam živjeti u Dundeeu, jer mi je tamo bilo lijepo, klima je ugodna... Tako mi nije bilo teško automobilom putovati 80-tak kilometara do Falkirka. Za mene je to bio sasvim drugačiji ambijent, poticajniji, pozitivniji. U Falkirku sam se odlično snašao, i u toj sezoni ostvarili smo plasman u Premier ligu. Navijači su me voljeli. Tada sam nosio prepoznatljive brkove, a navijači su, radeći transparente posvećene svakome igraču, na njima istaknuli upravo moje brkove – smije se Ristić.
U Falkirku je imao i naviku koje se prije nekoliko godina riješio.
- Da, u to vrijeme sam pušio, što su mi kroz šalu Škoti znali prigovoriti; daj, što će ti te cigarete...! I doista, tamo sam privremeno prestao pušiti; ne zato što su oni to od mene tražili, nego zato što nije bilo cigareta koje su mi odgovarale – nastavlja Ristić.
O boravku u Škotskoj niže samo pozitivna iskustva...
- Škoti su prekrasni ljudi, jako su me dobro bili prihvatili. A njihovi stadioni, publika, navijanje... ma sve je bilo fantastično. U Škotskoj sam znao trenirati dva puta dnevno, što mi je bila novost. Simpatično mi je bilo kako smo između dva treninga 'mlatili' tost s maslacem. Da sam u Škotsku došao mlađi, možda bih ostao tamo živjeti – ističe Ristić.
Jeste li u Škotskoj posjećivali pubove, jeste li znali zaružiti?
- Svaki klub tamo ima svoj pub u kojega dolaze igrači i navijači. Stadioni Dundeea i Dundee Uniteda u istoj su ulici, udaljeni par minuta hoda. Običaj je da pripadnici suprotstavljenih tabora ne posjećuju suparničke pubove, no meni to nije bio problem. Dok sam bio igrač narančastog Dundee Uniteda, znao sam otići na pivo u pub plavoga Dundeea, i nitko mi to nije zamjerio – kaže Ristić.
U sezoni 1994./1995. postao je član Dundee Uniteda na poziv njihova trenera, našega Koprivničanina Ivana Golca, inače legende Partizana.
- U toj sezoni imao sam i jedan europski nastup, protiv Tatrana iz Prešova u Kupu pobjednika kupova, a moj suigrač i susjed bio je zlatni Čileanac Gordan Petrić – prisjeća se Ristić.
Kako danas gleda na snagu škotskoga nogometa, odnosno njihove reprezentacije?
- Brojni stranci podigli s kvalitetu škotskoga klupskog nogometa, no ona je ipak 2-3 razine ispod engleskog. Nekada je bilo nezamislivo da njihov prvak primi sedam komada u Ligi prvaka. Pratim i njihovu reprezentaciju, gledao sam nedavno utakmicu protiv Poljske. Njihove izvedbe uvijek su iste, krase ih srčanost i temperament, spremni na rat na svakom dijelu terena. Stoga se ne smijemo upustiti s njima u trku, u borbu prsa o prsa, nego igrati našu igru, s dugim posjedom i strpljivo, i tada bi naša kvaliteta trebala doći do izražaja – zaključio je Dragutin Ristić.
Oni su spremni za rat??? Nadam se da znaju s kim igraju