Neven Spahija (58) poseban je košarkaški trener ne samo po tome što je naslov državnog prvaka osvojio u šest različitih europskih zemalja, što je radio u isto toliko euroligaških klubova, što ima iskustvo rada u tri različita košarkaška svijeta u – u Euroligi, NBA ligi i Kini... Uza sve to, on je "drukčiji od drugih" i po svom hobiju jer se u epizodnim pauzama života urbanog nomada počeo baviti maslinarstvom.
Premda smo naš razgovor mogli obaviti i telefonski, isplatilo se potegnuti iz Zagreba do šibenskog zaleđa, točnije do pomalo idiličnog sela Danila Gornjeg. Jer trebalo je iz prve ruke doživjeti to svojevrsno malo carstvo koje si je Neven stvorio i još uvijek ga nadopunjuje. Osim vrlo komforne i luksuzne kuće s bazenom i teretanom građene u kamenu, koja je nastajala tri i pol godine zbog delikatnosti obrade materijala, dojmljivo je i cijelo imanje oplemenjeno sa 175 stabala maslina, ograđeno s 400 metara suhozida.
– Ovo je kuća moje obitelji, ali i mjesto dobrodošlice za moje prijatelje iz cijelog svijeta. Radio sam u devet zemalja i stekao puno prijatelja i njih ovdje želim ugostiti. Baš kao i svoje hrvatske prijatelje.
Među svim tim ljudima postoje i oni koji imaju posebno mjesto u Nevenovoj "ladici zahvalnosti" jer su mu pružili ruku u prijelomnim trenucima karijere, ukazivali na poželjan smjer na nekim profesionalnim raskršćima.
– Nenad Amanović prvi mi je dao priliku da mu budem pomoćnik. Vlado Vanjak povukao me u Zagreb, a Zmago Sagadin u Ljubljanu. Vrata Amerike otvorio mi je pak RC Buford, tada generalni menadžer San Antonio Spursa. Moja karijera sigurno ne bi bila ovakva da oni nisu stali iza mene.
Među dražim gostima na imanju od 13 tisuća četvornih metara koje je nazvao "Zvuk tišine", a popodnevna tišina zna biti impresivna, zacijelo će mu biti i dvojica aktualnih NBA trenera, Mike Budenholzer iz Milwaukee Bucksa i Tylor Jenkins iz Memphis Grizzliesa. Obojici je, na njihov poziv, bio asistent pa i njih čeka specijalan dar, atraktivno pakirana boca djevičanskog maslinovog ulja koju će dobiti tek kada osobno po to dođu. No, i oni će imati jednu "obvezu".
– U podrumu ću imati i arhiv vina i to je drukčija priča u odnosu na onu s uljem. Kako namjeravam zvati ovamo prijatelje iz cijelog svijeta, nadam se da će svaki od njih ponijeti bocu dobrog vina da to mogu arhivirati. Nema ništa bolje od dobre boce vina i maslinova ulja.
Nakon svega viđenog, nismo mogli ne zapitati ga otkud mu takva strast prema maslinarstvu. Neki njegovi kolege ulažu svoju zaradu u nekretnine za iznajmljivanje, najčešće u turizmu, drugi otvaraju košarkaške škole, treći investiraju u restorane....
– Radeći u Italiji i Španjolskoj, nagledao sam se imanja s maslinama, a oduvijek mi je bila želja napraviti nešto svoje. Prvi maslinik, zajedno s roditeljima, zasadio sam 2002. i to na terenu koji je moj otac naslijedio i na kojem smo zasadili 60-tak maslina. Od tada je ta želja kod mene neprestano rasla jer meni je maslina najljepše drvo u prirodi. To je drvo života, zapravo personifikacija života u Dalmaciji, dio dalmatinske povijesti i kulture i ja se jako dobro osjećam kada radim u masliniku.
S obzirom na broj stabala (ukupno oko 230) nije to velika proizvodnja.
– Mi smo lani proizveli oko 200 litara maslinova ulja, od čega je veći dio završio u ponudi jednog restorana, a ostatak će završiti kao dar. Oduvijek sam htio imati neki autohtoni poklon za ljude koji će me ovdje doći posjetiti.
A što ako se taj proizvod pokaže toliko kvalitetnim da potražnja poraste?
– U tom slučaju ćemo otkupljivati masline od drugih ljudi iz ovog kraja i raditi ulje. No, ovo će i dalje biti isključivo butik proizvodnja i ovo ulje će se pojaviti na stolu još nekih hrvatskih restorana, ali samo da nam pokrije održavanje. Ja sebe ne vidim kao velikog maslinara jer bih za to trebao jako velik broj stabala, a ja ne želim industriju.
Dar je doista izvoran, a da to sve bude u pakiranju kakvog se ne bi postidio ni Dom Perignon, pobrinula se Nevenova partnerica Mateja, Slovenka koja u Ljubljani ima svoju marketinšku agenciju i u sklopu nje i dizajnerski odjel.
– Za kvalitetu ulja ja jamčim, no jako mi je važan i prvi dojam, a za njega je Mateja sa svojim ljudima našla sjajno rješenje.
S obzirom na to da je bit posla košarkaškog trenera stvaranje nove vrijednosti (igrača) i pobjeđivanje, i po pitanju maslina u njemu se budi natjecateljski nerv.
– Planiram otići na nekoliko natjecanja maslinara, a to je područje u kojem se tek trebam dokazati. Inače, nekad mi se čini da je u maslinarstvu još jača konkurencija nego u sportu, da su maslinari međusobno žešći suparnici.
No, nije samo maslinik bogatstvo imanja obitelji Spahija, u što smo se uvjerili obilazeći ga zajedno s Nevenom. On je i na taj dio gotovo jednako ponosan kao i na masline, a riječ je o arheološkom nalazištu. Zapravo, gotovo cijelo Danilsko polje arheološko je nalazište koje datira još iz 4500. godine prije Krista, pa se i u dvorištu obitelji Spahija nalaze iskopine jedne iznimno stare nastambe.
– Otkrili smo to kada smo krenuli saditi masline i zato su ulazna vrata našeg imanja uvijek otvorena jer ove naše iskopine potječu iz razdoblja između petog i šestog stoljeća. Inače, tu nedaleko od našeg imanja šibenski konzervatori predlažu da se izgradi muzej danilske kulture.
Sve to zacijelo utječe i na razinu Nevenove nostalgije dok odrađuje trenersku sezonu u bijelom svijetu.
– Možda nostalgija nije prava riječ jer je danas dinamika trenerskog posla takva, a danas je toliko mnogo utakmica da vi nemate vremena čeznuti za rodnim krajem. Osim toga, koliko god mrzili virtualnu komunikaciju, ona je svijet približila. Kada svakog dana nekoga vidite na "face timeu", vi nemate osjećaj da ga niste dugo vidjeli i da ste ga se toliko zaželjeli kao što je to bio slučaj i prije.
Kako to obično biva, uz kćeri, za Nevenom najviše čezne mama Nevenka koja nas je počastila slasnim ručkom.
– Ja živim u Brodarici, ali skoro svaki dan dođem ovamo na imanje, a Neven je stalno tu. Dakako, kad nije u Kini ili Americi.
No, neće još dugo biti tu jer već sredinom lipnja morat će krenuti put Šangaja gdje ga čeka druga sezona s tamošnjim Sharksima u kineskoj profesionalnoj ligi. Hoće li ovakvo toplo utočište kao ovo u Danilskom polju, gdje su ljudi dobro živjeli i prije nekoliko tisuća godina, utjecati na duljinu njegove trenerske karijere? Jer, ovo jednostavno mami da se ostaviš svega i uživaš.
– Radit ću dok me ljudi budu tražili i dok to što radim budem radio s istom energijom, a ona je još uvijek jednaka kao kada sam počinjao ili pak kao kada sam 2000. godine dobio priliku raditi u Ciboni.
Ako tako nastavi još desetak godina, hoće li mu ostati dovoljno vremena za uživati u onome u što je uložio svoju ušteđevinu? A čini se da je pronašao savršenu formulu za opuštanje i punjenje energijom prirode.
– Svaki slobodan trenutak koristim da budem tu i zato i zovem svoje najdraže da oni dolaze k meni, baš kao i prijatelje. Nadam se da će mi doći i kolege Aco Petrović i Jasmin Repeša jer, kada se nađemo, tada u prepričavanju svih naših trenerskih anegdota bude mnogo smijeha.
Kako da ne uživa u pogledu na sve to zelenilo kada je u Kini živio u balonu do te mjere da nam ne može gotovo ništa reći o kineskom "life styleu".
– Kako da vam kažem kada sam prvih 14 dana po dolasku u Kini proveo u karanteni, u jednom hotelu, a onda smo vrlo brzo otišli u grad udaljen četiri sata od Šangaja, u kojem se igrala cijela kineska liga i to po modelu NBA balona.
I stoga mu, kada se u lipnju približe ti dani, neće biti lako napustiti "Sound of silence" kojem, kako smo mi pomislili, nije dao ime po svevremenskoj uspješnici Simona i Garfunkela.
– Uživajući u tišini, koje sam se zaželio, jednog dana mi je je jednostavno pala na pamet ideja za to ime.
A uvjerili smo se i sami, čovjek urbane današnjice kontaminiran svjetlosnim i zvučnim onečišćenjima, u Danilskom polju doista može uživati u "zvukovima tišine".
>> Marko Milanović, sin predsjednika Zorana Milanovića, uspješan je hrvač. Pogledajte video
Pa arheološke iskopine nisu valjda obiteljsko vlasništvo?!?