Veći dio Hrvata koji žive u Tokiju utakmicu osmine finala SP-a Hrvatske i Japana gledat će u restoranu Dobro, a riječ je o jedinom hrvatskom restoranu u cijelom Japanu. A među navijačima bit će i hrvatski veleposlanik u Japanu Dražen Hrastić, koji najavljuje:
– Bit će tu i nekoliko japanskih televizija i ako mene kao veleposlanika budu pitali što želim postići u odnosima između Japana i Hrvatske, uz standardnu priču o jačanju ekonomske suradnje i povećanju investicija, kazat ću i da imam i skrivenu agendu, a to je da želim pomoći da nogomet postane najpopularniji sport u Japanu. Zasad je to i dalje bejzbol.
Japanci su misterij za sve
Tko su Hrvati u Tokiju? Čime se bave ako nisu diplomati?
– Najviše su to oni koji su u miješanim brakovima, potom profesionalci u međunarodnim tvrtkama ili studenti koji su obično na poslijediplomskim studijima.
A ovaj diplomat već je sedam godina i mjesec dana stanovnik Tokija, stoga je imao priliku jako dobro upoznati japanski narod i njegova glavna obilježja.
– Japanci su misterij za sve, ali ih ja sve bolje poznajem jer sam u dnevnom kontaktu s ljudima iz svih slojeva društva.
I još nešto Japance čini teškim suparnikom u ekipnim sportovima.
– Oni imaju kolektivni mentalitet. Japanci se žrtvuju za momčad i najbolje funkcioniraju kao kolektiv. Oni razmišljaju na način: "Zajedno možemo sve, a pojedinačno smo gotovo nevažni."
Utakmicu protiv Španjolske Japanci su dobili s najnižim postotkom posjeda lopte u povijesti Svjetskih prvenstava.
– To je taj samurajski duh. Japanci su strpljivi i strahovito fokusirani. Kod njih nema odustajanja, igra se do posljednjeg atoma snage i još malo više od toga. U nogometu oni strpljivo uče od drugih i onda to integriraju u svoj samurajski duh. Kada su Japanci počeli masovnije proizvoditi automobile, u Americi se mogla čuti ne baš lijepa šala u stilu: "Zagrebi po japanskom automobilu da vidiš od koje američke konzerve je napravljen." No nije prošlo mnogo vremena, a oni su već proizvodili najkvalitetnije automobile na svijetu.
Kako Japanci, kao jedna od najjačih gospodarskih nacija na svijetu, doživljavaju Hrvate i Hrvatsku?
– Jako dobro pitanje. Japanci Hrvatsku doživljavaju prije svega kroz prirodne ljepote i kulturnu baštinu, kao jednu od najljepših zemalja na svijetu ali i kao sportsku silu. Zanimljivo je to da primjerice nemaju pojma koliko mi imamo stanovnika. Kada im kažem da nas je četiri milijuna, reagiraju kao da tu s tom brojkom nešto ne štima. Njima četiri milijuna nije ništa, pa sam Tokio, bez okolice, ima 14 milijuna stanovnika.
Tko je od hrvatskih sportaša u Japanu najpopularniji?
– To je bez premca Luka Modrić, on im je dokaz da sve možeš postići neovisno o svom stasu. Luka nije ni visok ni težak, a fantastičan je nogometaš. Dakle, on im je dokaz da možeš biti slične građe kao Japanac, a ipak najbolji na svijetu.
Kakva je ostavština Cro Copa i Davora Šukera?
– Oni su prisutni u sjećanju malo starijih naraštaja poklonika sporta. Cro Cop im je bio zanimljiv jer je od policajca specijalca postao jedan od najboljih MMA boraca na svijetu. Neću reći da je urbana legenda, ali ima prizvuk kao neki filmski lik. A posljednje čime su Hrvati prilično oduševili Japance bio je olimpijski finale teniskih parova između Mektića i Pavića s jedne i Čilića i Dodiga s druge strane. Oni su na to gledali u priličnoj nevjerici.
Tisuću ždralova za vatrene
U cijelom Japanu Hrvatsku se najviše štuje u Tokamachiju, jednom planinskom mjestu u kojem su hrvatski nogometaši imali svoj kamp za vrijeme SP-a 2002. godine, a Tokamachi je bio i glavni grad domaćin hrvatskim olimpijcima tijekom prošlogodišnjih OI u Tokiju 2020.
– Mogli bismo čak reći da je Tokamachi poznatiji u Hrvatskoj nego u Japanu. To je grad od 50.000 tisuća stanovnika, a ondje i dalje njeguju vrlo živo sjećanje na domaćinstvo hrvatskoj reprezentaciji. Uostalom, ovih mi je dana Yoshifumi Sekiguchi, gradonačelnik Tokamachija, čestitao na prolazu u osminu finala SP-a. U Tokamachiju su nedavno osnovali "Croatia Home Town Club" što je neka vrsta prijateljskog društva koje već organizira ili planira niz aktivnosti, između ostalog Hrvatski nogometni kup za sve uzraste i kategorije muškog i ženskog nogometa. Posebno me dirnulo to što su pokrenuli projekt izrade tisuću ždralova za hrvatsku nogometnu reprezentaciju na SP-u u Kataru, a na kraju su uspjeli napraviti više od 10.000 ždralova. Istodobno, Hrvatsko-japansko prijateljsko društvo Makoto pokrenulo je projekt u sklopu kojeg su učenici sportske i jezične gimnazije "Franjo Bučar" u Zagrebu izradili licitarska srca koja su uz njihova pisma poslana japanskim nacionalnom timu u Dohi.
Kakvo raspoloženje u japanskoj javnosti vlada uoči dvoboja s Hrvatskom, drugom reprezentacijom svijeta na prethodnom Svjetskom prvenstvu?
– Premda oni na ovu utakmicu gledaju kao na neko plemenito, viteško suparništvo, ipak razmišljaju i ovako: "Nakon što smo pobijedili Njemačku i Španjolsku, nema smisla da sad izgubimo od Hrvatske." Doduše, moram reći i to, a primijetio sam to gledajući na japanskoj televiziji prijenos utakmice između Hrvatske i Belgije, da su naše igrače njihovi komentatori pratili s više simpatija i emocija, pa i prikrivenih simpatija. Dakako, sada će ta priča biti posve drukčija.
Sve utakmice, komentare i analize vatrenih pratite na portalu Večernjeg lista
ako izgube, japan će nastaviti život kao da se nije dogodilo ništa. ako mi izgubimo, mediji će razapinjati svaku odluku dalića, naći će nekog igrača na kojem će se fokusirati krivnja za poraz i ispadanje. a mi ćemo par tjedana o ovoj tekmi u svakoj prilici skrenuti razgovor. razlika između japanaca i nas hrvata je tolika da se ne može iskazati riječima. oni imaju život, a mi bi željeli živjeti i za to ne raditi ili što manje raditi, nama je bitnije što drugi rade nego što mi radimo i kako to poboljšati.