Najduži dan nogometaša Rijeke za najboljeg vratara HNL-a Andreja Prskala (30) završio je u najmanjem selu koje je dalo prvaka države. Mali Golji u Labinštini po posljednjem popisu stanovništva imali su svega 109 stanovnika među kojima je i obitelj Prskalo. Potukli su rekord Modrićeva Zatona Obrovačkog za nekih dvadesetak duša. Put do pitoresknog brijega s kojeg se pruža čudesan pogled na istarske vinograde i kaštele vodi kroz borovu šumu na kraju koje nas je čekao čuvar mreže novog prvaka. Oko nogu umjesto lopte vrti se mali Jakov. Dvije su mu godine, ide na Rujevicu s mamom Jelenom i navija „Jeka, jeka!“. Mama je ponudila domaći pršut i skutu, a došao je pozdraviti i stari nono koji zbog previše nerviranja ne gleda utakmice već – sluša radioprijenose.
– Dođem jednom tjedno, prije sam češće. Jelena i ja smo sad s malim u Kastvu. Supruga je iz sela kraj Novog Marofa, a radi kao pedagoginja u školi na Zametu. Upoznali smo se na faksu u Rijeci. Bilo joj je super kad sam je prvi put doveo u Male Golje jer i ona je isto sa sela. Oboje smo seljaci! Njezino je ipak nešto veće.
Zamalo prestao braniti
Je li bilo dočeka u selu nakon osvajanja prvenstva?
– A je malo, susjedi su mi mahali kad smo dolazili. Cijelu su sezonu živjeli s nama. A zapravo smo je tu i počeli. Prvu pripremnu odigrali smo protiv Poleta iz obližnjeg Snašića za njihov 60. rođendan. Zvali su me kad smo osvojili i govorili „sad nam svake godine dolazite“.
Pod kućom mu je i igralište na kojem je počeo, a oduvijek je znao da će biti golman. Kao tata koji je branio do 47. godine. Prvi klub bio je Omladinac, a kao kadet otišao je u Rudar Labin da bi nakon četiri godine stigao poziv iz Rijeke. Slijedile su posudbe u Orijent i Pomorac te tri sezone u Istri.
– Iskreno, razmišljao sam da se ostavim branjenja u to vrijeme. Završio sam za elektrotehničara, u to je vrijeme štekalo s financijama u Istri pa sam se svađao s tatom koji mi je govorio „zar ćeš sve ostaviti nakon što si toliko uložio“.
Dijalekt vam je specifičan...
– Da, baš mi je bivši suigrač Haris Handžić jednom rekao „pa tko to može razumjeti“. Iskreno, dok nisam krenuo u školu, ja sam vrlo malo govorio hrvatski. Sad mi je supruga profesorica hrvatskog.
Kako se opuštate uoči utakmice?
– Volim čitati knjige i imam igricu koja me opušta, slaganje boja. Molim krunicu, to me najviše smiruje. Čitam knjige o crkvenoj tematici.
Kako ste prošli u slavlju na terenu Rujevice, jeste li ostali bez rukavica?
– Ne, nisam htio dati ni dres ni rukavice jer sam obećao jednom klincu iz Labina kojem ću ubrzo predati. Nisam ga mogao naći u onoj gužvi. Kad djeci dam, njima je srce kao kuće, ludo udara.
Odmor će vam biti kratak, idete li vi ikamo iz ove idile?
– Pa nemamo previše potrebe. Imamo jedno vjenčanje u Dalmaciji na kojem smo kumovi pa ćemo tamo spojiti par dana.
Što sve radite na imanju?
– Pilim drva nekad, vozim traktor, volim malčirati, to me veseli. Kosimo, pravim bale sijena. Ako treba orati, rezati... sve mogu. Nono mi je usadio ljubav prema traktoru, imao sam šest godina kad sam ga počeo voziti. Dobro, otkako sam u Rijeci, manje radim, a i tata bi znao govoriti „pazi leđa, ne daj Bože da se nešto dogodi“. Ali nema mi većeg gušta nego zapaliti traktor i mir, mobitel ostavim po strani. Imamo živine, kokoši, dvadeset i nešto ovaca te svinju, tako da sve imamo domaće. Prije smo imali i krave dok je baka bila živa. To je velika obaveza. Ovce pustiš i one šeću..
Voli se šetati po šumi...
– Da, opušta me to, pogotovo sad kad je sezona šparoga i gljiva. Nema ljepšeg. Skuham rižoto i paštu. Volim autohtone stvari.
U Rijeci ste, s 30 godina, među najstarijima.
– Samo je Kulušić stariji. Bio sam „deda“, sad je on.
Sin se ne skida iz dresa
Sin Jakov bit će isto vratar?
– Ha, trenutačno je u fazi traktora i bagera. Sad ga to zanima. A iz dresa Rijeke se ne skida, kaže mu žena „hoćeš se tako tuširati“. Voli vatromet na Rujevici. Kad ne ide, gleda prijenose.
Najbolji ste golman lige...
– Meni je to normalno. Rad je došao na naplatu. U Rijeci sam dobio najboljeg trenera vratara s kojim sam radio, Mladena Žganjera, a volim porazgovarati i s Brunom Grebenarom, psihologom iz Pule. Ovog sam proljeća branio kao da mi je svaka lopta posljednja. Onu Soudanijevu nisam mogao uloviti. To samo on u našoj ligi može pogoditi.
Liga prvaka, SP u Rusiji... Što više mami nakon ovog?
– Jedno i drugo bilo bi super. Nisam siguran za repku, nije lako upasti, ali bio sam u Kini prvi put kod Čačića, iznimno je korektan bio. U našoj ligi još su odlični Livaković, Malenica, Duka.
Nakon karijere...
– U nogometu bih htio biti trenera vratara, fali pravih kod nas. Ono drugo me ne zanima. A doma, zna se – vinograd!
