Te noći Kvarner nije spavao. Tako često Rijeka djeluje nezainteresirano za sve oko sebe. Ali tamo negdje iza desetke, kad su se navijači izguštali na tepihu Rujevice, a oni koji nisu bili među šest tisuća sretnika s ulaznicama i akreditacijama skinuli poglede s malih ekrana, ulicama su potekli potoci emocija. Kolone su milile prema okupljalištima u luci, uz Molo Longo, Kantridu, a iz svakog kafića dopirala je pjesma i slavlje te pozivi na piće.
Svratili smo u “Fiume” kamo nas je uveo Dado iz Armade. Teško da bismo se tamo našli da nas taj strastveni navijač Rijeke nije uveo. I upoznao gotovo sa svakim gostom ističući: “Novinari iz Zagreba...”
A, došli ste čestitati? Ma dečki, bez brige, nemamo mi ništa protiv Dinama! Imate sreće da niste za Hajduk... Idite jednom u Split ili Zadar na utakmicu kao navijači Rijeke. Ne možeš vjerovati što ti sve policajci govore, a kamoli navijači – kazala nam je okupljena ekipa među kojom se našao i jedan hajdukovac.
– Smijem ući samo zato što sam danas ispekao 30 kilograma mesa za ekipu iz Armade. A i vole me...
U to smo se mogli uvjeriti kad su dečki krenuli ljubiti jedni druge u usta, kao da smo na performansu grupe Let 3.
Riječ po riječ, od Istre do Busha, otkrije se i što Riječanima najviše smeta. Nije to selidba na Rujevicu i žal za Kantridom koju mnogi osjećaju, koliko...
– Kad čujemo na gostovanjima: “A došli ste, Rečani!” Ej, znate koliko je bilo ljudi u ratu, mnogi i nisu Hrvati, a borili se za domovinu. Ja sam ekstremni desničar, nikad lijevo na križanju puta – ponosno jedan ističe.
– Kamo ćete poslije – pitaju nas.
– Išli bismo do Phanasa, čuli smo da tamo igrači slave.
– U, tamo je super!
Dolje u luci, koja je poslije jedan u noći još gorjela u bakljama, u totalnoj euforiji nitko nije primijetio da nas je na mjesto slavlja uveo kolega s televizije. Fešta je bila na vrhuncu, direktor Juričić otpustio je kočnice i nije stajao s plesom, kao da je u najboljim igračkim danima. Mikrofona se u jednom trenutku primio najsrčaniji Stefan Ristovski, pjevao i navijao. Kek je pustio dečkima da se provesele bez njega, guštao je u piću s prijateljima ispred kluba i vjerojatno nije ni primijetio da unutra svira “Skoplje ili Beograd”.
Vešović, Andrijašević i Župarić zagrljeni su pali u trans uz “Herceg-Bosno, srce ponosno”. Nisu više znali ni tko ih sve grli, čestita im, ni što svira. Ostalo se do sitnih sati. Zaslužili su. Najveća momčad HNL-a bila je velika i u slavlju. Feštala je u zagrljaju sa svojim gradom i navijačima...
Jedan od najpoznatijih pripadnika Armade, frontmen rock-grupe Let 3 Zoran Prodanović Prlja, dočekao je da Rijeka postane prvak.
– S 10 godina sam 1974. bio na utakmici s Novim Sadom s pokojnim ocem kad je Rijeka izborila prvu ligu, 1987. na utakmici kad smo izgubili finale kupa od Hajduka, 1999. kad smo izgubili ligu. Evo, napokon sam dočekao pravu titulu prvaka, jako sam sretan – rekao nam je Prlja.
