Kada je Zagreb bio 1982. godine domaćin Svjetskoga gimnastičkog kupa, nijedan jugoslavenski gimnastičar tada nije bio ni blizu osvajanja medalje. Nakon 27 godina, hrvatski vježbači su na Svjetskom kupu u Osijeku osvojili nevjerojatnih pet medalja – dvije srebrne i tri brončane medalje. Bila bi sigurno i koja medalja više da su suci imali malo razumijevanja za Roberta Seligmana glede početne ocjene njegove vježbe ili da je vježbao Filip Ude, srebrni s Olimpijskih igara u Pekingu.
Imala je Hrvatska u povijesti tek Ivana Čakleca koji je nešto značio u europskim okvirima te Ernu Havelku. Godinama su u Jugoslaviji hrvatski gimnastičari i gimnastičarke bili u sjeni slovenskih. Uostalom, Alojz Kolman bio je jedini u novijoj povijesti koji se mogao ravnopravno nadmetati s najboljim Kinezima, Japancima, Rusima. A imala je Hrvatska velike talente poput Maje Predić, Saše Drviša, Dalibora Kovačića, Aniko Ivezić...
– Tri su glavna razloga zašto su danas naši vježbači u vrhu. Prvo, nekada se vježbao samo višeboj i bilo je užasno teško naći vježbača koji je podjednako dobar na svim spravama. Primjerice, Maja Predić izvodila je puno jače vježbe na gredi i tlu nego što ih danas izvodi Tina Erceg. Ali, nije tada bilo natjecanja na pojedinačnim spravama. Danas vrhunski vježbač trenira tri sata dnevno na jednoj spravi, a mi smo morali vježbati dnevno pet do šest sati na četiri do šest sprava – rekao je Bojan Šinkovec, gimnastički trener.
Druga dva razloga?
– Dobna granica. Danas seniori i seniorke mogu vježbati samo imaju li više od 16 godina. Nekada su vrhunski rezultati postizani u dobi od 13 i 14 godina. Dakle, smanjena je konkurencija. I na kraju krajeva, važan je i talent, a naši vježbači ga imaju – zaključio je trener Šinkovec.
