Hrvatska košarkaška reprezentacija postala je “sretni gubitnik” jer je, spletom sretnih okolnosti, dobila priliku koju na parketu posljednjeg Eurobasketa nije zaslužila. Izabranici zasad nepoznatog izbornika igrat će kvalifikacije za Olimpijske igre, što po Fibinim pravilima donosi još veću beneficiju, a to je neigranje kvalifikacija za Eurobasket.
A izbjeći kvalifikacije za sljedeći EP važno je jer je upitno tko bi ih ovog kolovoza mogao i htio igrati. Neke bi spriječile ozljede, netko od nositelja igre sigurno bi tražio ljeto predaha zbog umora, neke ne bi pustili njihovi NBA klubovi, a nekima se baš ne bi ni dalo igrati po zemljama kao što su Albanija, Cipar, Island...
Ključ je u rukama Querejete
A u takvim okolnostima, s pregršt novaka u nacionalnoj vrsti i bez kvalitetnog razigravača, uvijek vam se može dogoditi što i u prošlom kvalifikacijskom ciklusu Crnogorcima koji se diče s dva NBA igrača (Peković, Bjelica), a nisu se plasirali na Eurobasket.
Prvo, i to vrlo hitno, čime se HKS sada treba pozabaviti jest pitanje izbornika. Treba što prije raščistiti tu nejasnu situaciju oko Velimira Perasovića kojeg većina igrača i dalje želi za hrvatskog izbornika, ali ne i predsjednik njegova španjolskog kluba Laboral Kutxa Josean Querejeta koji mu svaki čas može produljiti ugovor i onemogućiti mu da bude izbornik.
No možda bi i tome bilo lijeka kada bi, recimo, predsjednik Stručnog savjeta Dino Rađa i stručni tajnik Joke Vranković sjeli na avion i otišli porazgovarati s čovjekom. Jer, Peras nije nezainteresiran, posebice što svi ključni igrači reprezentacije govore da je on najmanje kriv za ispadanje od Čeha u osmini finala posljednjeg Eurobasketa.
Tko god izbornik bio (Perasović, Tabak, Anzulović, Nazor, Mršić, Rimac... ili možda stranac), suočit će se s pitanjem što sada učiniti. Okupiti najjaču moguću garnituru i pokušati postati pobjednikom jednog od tri turnira ili se već sada pomiriti s tim da to izgleda kao nemoguća misija pa krenuti odmah u stvaranje kostura buduće reprezentacije s Arapovićem, Žižićem, Benderom...
Naime, za vrstu koja je na posljednjem Svjetskom i Europskom prvenstvu ispadala u osmini finala ne čini se baš izgledno da može biti prva ispred Italije u Torinu ili Srbije u Beogradu pa čak i ispred Filipina u Manili jer smo te iste Filipince na SP-u pobijedili tek nakon produžetka. A da ne govorimo da bi za odlazak u Rio trebalo biti jači i od reprezentacija poput Francuske, Grčke, Turske, ali i Portorika i Kanade, a baš su Kanađani (s pregršt mladih NBA igrača) nova sila koja dolazi.
– Koliko god se mi sada tome veselili, nije baš lako ostvarivo otići u Italiju ili Srbiju i tamo biti prvi. Nismo u prvom krugu favorita, a takvo što ne bismo bili ni da igramo kod kuće pa po meni trebamo krenuti s procesom podmlađivanja. Ne drastično, ali mlade treba polako uvoditi u reprezentaciju. Moramo im pružiti priliku. Ta ja sam 1987. već sa 20 godina igrao za medalju – ističe Dino Rađa koji poput Kukoča zagovara ostanak Velimira Perasovića, baš kao i naša trenerska legenda Mirko Novosel.
Glupost je dijeliti stare i mlade
No, za razliku od Rađe, umirovljeni trenerski velikan o kadroviranju razmišlja ponešto drugačije.
– Moj je stav da u reprezentaciji uvijek moraju igrati najbolji. Istina je da svaki igrač ima vijek trajanja i da treba gledati i perspektivu, no kada su važna natjecanja u pitanju, najveća je glupost dijeliti igrače na stare i mlade. Za mlađe treba tražiti druge načine da ih se uvede u seniorsku vrstu. Uostalom, mi još uvijek imamo igrače takva potencijala da bismo se na koncu mogli plasirati u Rio – naglašava Novosel.
>>Sjajna Cedevita pobijedila Šarićev Anadolu Efes
