Bila je to izvedba za čistu desetku. Nikola Čavlina, mladi vratar Lokomotive, oduševio je učinkom u prvenstvenom srazu s Goricom. S 12 obrana u jednoj utakmici postavio je novi rekord naše najviše ligaške nogometne razine u zadnje tri sezone.
– Nisam očekivao baš takvu utakmicu, s toliko prilika Gorice. Radim svoj posao, na meni je da spasim momčad kada je to moguće. Nadam se da sam pomogao. Izvan sebe sam, 12 obrana u tako teškoj utakmici, uz obranjeni jedanaesterac. Idemo dalje, ništa nije gotovo, nadam se da možemo dogurati do Europe – počeo je Čavlina.
Dvadesetogodišnji Nikola već na prvu ostavlja dojam skromne, fino odgojene i neiskvarene mlade osobe. Je li ikada imao takav dan, barem približno, uključujući i omladinsku školu?
– Ma ne. Ovo mi je najbolja utakmica. Žao mi je tog zadnjeg pogotka. Vjerojatno bih obranio taj slobodnjak, ali imao sam ozljedu gležnja i nisam imao snage u nozi, samo je propala. Da je sve bilo dobro, bilo bi to za čistu desetku.
Ma ne treba dvojiti, zaista je to bila utakmica u kojoj je zavrijedio desetku. Dva dana nakon utakmice i dalje odgovara na čestitke.
– Bilo je najmanje pedesetak poruka sa svih strana, odmah nakon utakmice. Čestitali su mi i dečki iz protivničke momčadi, javio se Pršir s kojim sam jako dobar, Tomečak...
Ima li neka posebno draga čestitka, drukčija od ostalih?
– Ima, ona tatina. Ako je on zadovoljan, onda sam i ja. Pohvalio je moj učinak od početka do kraja. Dvadeset minuta sam igrao s ozlijeđenom nogom. Kaže da samo tako nastavim.
Otac Silvije sigurno ima najznačajniji utjecaj u Nikolinu vratarskom sazrijevanju?
Neću poletjeti
– Stalno daje savjete, najviše mi pomaže. I on je prošao dosta toga i zna kako stvari funkcioniraju u profesionalnom nogometu. Sretan sam što ga imam da mi ukaže na dobre i loše stvari, da me vodi kroz život. Često se zna dogoditi da neki nogometaši naprave iskorak i polete. On me uči da moram biti ponizan i čvrsto na zemlji.
Dakle, nećete poletjeti?
– Poznavajući sebe, sigurno neću.
Što vam najviše odgovara u konceptu kluba s Kajzerice?
– Najviše što imam podršku predsjednika i direktora, El Chapa, Božidara Šikića – dječački iskreno se smije Nikola:
– Naravno, važna je podrška i trenera Silvija Čabraje, cijelog stožera i momčadi. Puno mi znači što branim što su mi u klubu dali priliku. Očito je kako žele najbolje nama mladim igračima. I oni paze da ne poletimo.
Nikolina priča počela je u Lokomotivi.
– Krenuo sam sa šest-sedam godina, a s 14 sam otišao u Dinamo.
Nije odmah htio biti vratar.
– Htio sam biti igrač, kreator, onaj koji će uvijek imati loptu u nogama i dati zadnji pas. No spriječile su me razne bolesti kada sam bio klinac. Imao sam mononukleozu i nisam mogao puno trčati. Onda sam se odlučio za vratarsku poziciju. Rekao sam, tata je bio na golu, zašto ne bih i ja probao...
Kada gleda na izazove koji su pred njim, Dinamo je vjerojatno jedan od snova?
– San mi je doći na svjetsku razinu, o tome svi razmišljamo. Ali neka sve ide svojim tijekom. Neću se žuriti. Standardan sam i to mi je najvažnije. Ako Dinamo izrazi želju i ako mi da ono što imam sada, zašto ne. No u Lokomotivi sam trenutačno najsretniji.
Možda se i otvori prostor u Dinamu ako se dogodi transfer Dominika Livakovića o kojem se opet govori?
– Iskreno se nadam zbog Dominika da će se taj transfer i ostvariti. Zaslužio je otići u veliki klub u neku od liga petice. Ne razmišljam o tome što će biti dogodine. Posao u Lokomotivi želim odraditi najbolje moguće.
Kada već govorimo o vratarskom iskoraku, što bi to za njega bilo, ako ne govorimo o Dinamu?
– Najveća želja je jedan i jedini Real Madrid – smije se Čavlina:
– Kamo god odem iz Lokomotive, najvažnije mi je braniti. Može to biti i Dinamo, neka sasvim treća liga.
U domu Čavlininih španjolski nogometni velikani česta su tema. Otac Silvije navijač je Barcelone, no posjeduje jednu 'relikviju' na koju je Nikola bacio oko...
– Tata ima dres Raula Gonzalesa iz neke prijateljske utakmice. Nisam ga još prisvojio, tata ne dopušta, ali uskoro ću se domoći tog dresa.
Kada govori o vratarskim uzorima, također nema nikakvih dvojbi.
– Naravno, najbolji je Manuel Neuer. Najkompletniji je vratar, ima brzinu reakcije, miran je na lopti, ne griješi...
Ima li neke rituale uoči utakmica?
– Nemam baš. Nekoć sam imao, no shvatio sam da od toga nema ništa... Kada izađem na teren, pomolim se Bogu za zdravlje svojih i protivničkih igrača.
A kakav je Nikola izvan nogometa, čemu je najviše posvećen?
– Posvećen sam najviše svojoj djevojci. Nadam se da se neće ljutiti, to je kći Željka Sopića. Uvijek imam vremena za kavu s prijateljima, no s Tiffany sam najčešće.
Iako je PlayStation omiljena zabava među nogometašima, Nikola je, višom silom, morao odustati od tog oblika opuštanja.
– Otkako me djevojka uzela po svoje, prestao sam igrati i PlayStation. Stalno sam igrao Fifu, uvijek sam morao biti najbolji. Volim odigrati padel, stalno slušam glazbu, u stanu u autu na putu na utakmicu ili trening. Glazba me motivira, posebice prije utakmice. Za te prilike najčešće slušam španjolske izvođače, a omiljena pjesma mi je Pásame la hookah. Volim domaću glazbu, Dalmatino, Gibonnija...
Među najvažnijim osobama mu je, naravno, mama Katarina.
'Gorjet' će Večernjak
– Ona je zadužena za sve izvan nogometa. Malo više nego tata zaslužna je što sam neiskvaren. Najveća mi je podrška, uz tatu i djevojku. Nikao ne smijem zaboraviti na djeda Ivana s kojim sam kao klinac često išao na mali nogomet. Često je sa mnom radio na usavršavanju igre lijevom nogom. S nama je igrala i Maca Maradona. Bit će ovo dobar intervju, već vidim naslov "Brusio talent s Macom Maradonom". Gorjet će Večernjak – iskreno se smije Nikola.
Mladi je reprezentativac, nabacili smo mu dojučerašnjeg izbornika Igora Bišćana, a on se sjetio nedavne anegdote.
– Nedavno sam u jednom intervjuu govorio o bivšem izborniku mlade vrste. Došao sam u svlačionicu i dečki su me zafrkavali kako se dodvoravam treneru Dinama. Govorili su: "Što sada hvališ izbornika, vjerojatno želiš u Dinamo..." – uz osmijeh je završio Čavlina.
Ma nikakav golman, samo sin Silvija Čavline kao i hrpa sinova bivših igrača u dinamu,lokomotivi,hajduku,itd. Samo sinovi bivših igrača igraju u takvim klubovima i oni koji imaju para.Nogometno znanje i talent nisu ni najmanje bitni.