Kad smo ga nazvali da bismo mu prenijeli vijest da je od deseteročlanog Večernjakova ocjenjivačkog suda proglašen košarkašem godine, prva reakcija Roka Lenija Ukića bila je:
- I na mene je došao red.
Potom je prvi razigravač reprezentacije ipak ponudio ponešto emocija.
- Uvijek ti godi kada te netko proglasi najboljim, a posebno ljudima kao što sam ja koji želi biti najbolji u svemu. Bilo da sam najbolji strijelac u svojoj zgradi ili najbolji igrač franje (op.p. u špekulanju).
Razgovarali smo dok je svojom istanbulskom ulicom šetao svog ljubimca, zlatnog retrivera Simbu.
- To mi je gušt. Ljepše zaspem kada malo prošetam. Supruga je ionako posve posvećena djeci, pa da ju barem rasteretim obveza oko psa. Istog psa imam otkako sam otišao iz Hrvatske, već pet godina je u inozemstvu s nama. On je petogodišnjak i kada on umre bit će mi to znak da se vratim kući, u Hrvatsku.
S njim su u Istanbulu i supruga Tamara, trogodišnja kćerkica Sara i šestomjesečni sin Luka.
- Netko voli imati slobodu, biti sam, hraniti se po restoranima. Meni je pak moja obitelj utočište, ja volim što su oni sa mnom.
U slobodno vrijeme Roko se pozabavi svojm hobijem, sviranjem bubnjeva. Ali samo kada djeca ne spavaju.
- Njima je zanimljivo kad ja bubnjam, pa to činim pred njima. Kad imam vremena odem sa suigračem i prijateljem Markom Tomasom na piće. S njim sam dobar još otkako smo bili djeca. Tu su i Nikola Vujčić, koji igra za Efes Pilsen, i odbojkaš Tomislav Ćošković pa se i s njima nađem. Inače, u našem klubu puno igrača govori i razumije hrvatski ili srpski, imamo i hrvatskog trenera i pomoćnog trenera, pa je ugođaj u klubu gotovo pa obiteljski. Mi se u svlačionici pozdravljamo sa "dobar dan".
Roko je lani krunu košarkaša godine izgubio, od Tomića, za jedan jedini bod.
- Da budem iskren taj izbor nisam pozorno pratio kao ovaj jer sam baš u tom razdoblju prelazio iz SAD-a u Europu. Premda sam bolje igrao za reprezentaciju nego ove godine, nisam igrao drugu polusezonu pa je i to utjecalo. Dosta toga ovisi i o glasačkom tijelu, a ja u pravilu nisam imao sreće s ljudima iz hrvatske lige koji su više koncentrirani na zbivanja oko reprezentacije i hrvatskih klubova.
Premda Fenerbahce organizacijski nije na razini klubova za koje je igrao (Tauceramica, Barcelona, Toronto, Milwaukee) pun je hvale prema ljudima iz kluba.
- Dosta toga nedostaje, no ti ljudi se jako trude. Turci su po mentalitetu jako uslužan narod, spremni su pomoći. Fenerbahce tradicijski nije košarkaški klub i otkako su se spojili s Ulkerom pokušavaju pohvatati sve te konce. Fener nije stroj kao NBA klubovi ili Barcelona, moraš se sam malo više potruditi, no meni ne fali ništa.
Čini se da je Fenerbahce jači od Perasovićeva Efes Pilsena i da je glavni favorit za naslov prvaka Turske. Imali Fener momčad za Final Four?
- Ne smijete zaboraviti Galatasaray, za kojeg igra Andrić, koji ima samo dva poraza, a tu će biti i Banvit, pa možda i Iversonov Bešiktaš, ako pogode s trenerom. Glede Eurolige, u našoj skupini sigurno smo, uz Olympiacos, favoriti za prolaz. Što se tiče skupine s kojom se križamo, sa Sienom smo ravnopravni, a protiv Reala, Efesa i Partizana u najmanju ruku možemo biti ravnopravni.
U Fenerbahce je nedavno došao četverostruki klupski prvak Europe Šarunas Jasikevičius. Hoće li on oteti minute Roku?
- Nama je potreban još jedan razigravač jer ja ozljedu gležnja vučem od ljeta i nikad se ne zna kad ću preskočiti trening ili utakmicu. Meni zglob nije u dobrom stanju, odlomila se jedna koščica i kažu da je jedino rješenje operacija za koju, usred sezone, nemam vremena. Svaka mala distorzija vrati me puno unazad, u takvom stanju je teško funkcionirati, pa su morali potražiti još neko rješenje. Osim toga, Šaras je drugačiji tip igrača od mene. On se bolje snalazi u igri dva na dva, lakše će pronaći otvorenog centra, ja idem okomitije na koš.
Samo po sebi, nameće se pitanje ugrožava li taj bolni gležanj kapetanovo igranje na Eurobasketu.
- Tek je siječanj, Eurobasket je u rujnu pa ne želim špekulirati. Ja ću sve učiniti da ne idem na operaciju. Ta bol se smiri pa pojača, može se dogoditi da nestane na dva mjeseca, kao što je i bilo, no nova distorzija je vratila i bol. Kažu da bi me operacija odvojila od terena šest do 10 tjedana. Kažu mi i da nisam normalan što sam igrao s takvim gležnjem na SP-u, da sam si mogao zapečatiti karijeru. Zato sam i pukao nakon prvenstva i rekao što mislim.
Nismo zaboravili pitati ga da li je NBA liga i dalje njegova želja. Tamo je već bio sezonu i pol, želi li se vratiti?
- Moja je želja da sam u klubovima najviše razine, ali da igram. Drugačije razmišljam sada nego sa 22 godine. Ovdje imam još jednu i pol sezonu i pitanje je hoću li više moći dosegnuti tu razinu igre za NBA ligu. U ugovoru nemam izlaznu klauzulu za NBA, i bolje je da je tako jer imam mir u glavi.
Život u Istanbulu nije tako bajan kao u turskim sapunicama, u gradu su velike gužve, no on rijetko prelazi na europsku stranu gdje su glavna turistička odredišta.
- Nisam turistički tip, živim na potezu kuća-dvorana, držim se svoje azijske strane. Na europsku idem samo kada imamo utakmice jer tamo nam je dvorana. Zbog nevjerojatnih gužvi u prometu mi vam dan prije idemo u karantenu na europsku stranu kako na dan utakmice ne bismo u autobusu proveli dva sata. Prednosti Istanbula su odlična klima i otvoreni ljudi, a minus je taj promet.
