Prije no što će se oprostiti od navijača svog matičnog kluba, a to će se dogoditi u srijedu uoči četvrtfinalne utakmice Ćosićeva kupa između Splita i Zadra, od medija se 39-godišnji Roko Leni Ukić oprostio presicom upriličenom u Žutom salonu trostrukog prvaka Europe. I to u vrijeme dok je na parketu Gripa njegov nadareni sin Luka igrao utakmicu pretkadetske lige protiv Šibenke, kluba protiv kojeg je Roko odigrao svoju prvu seniorsku utakmicu,
- Razmišljao sam kako staviti točku na "i", objaviti da više neću igrati, što je u mojoj glavi bilo jasno više od godinu dana. Kako ja nisam poklonik društvenih mreža, ova "old school" presica skroz je u redu. Tim više što ovdje vidim i ljude koji su bili i na mojoj prvoj presici prije puno godina. Dakle, više košarku profesionalno neću igrati. Prirodan je to slijed događanja s obzirom na moje sportske godine. Emotivan jesam ali mi teško nije nimalo jer sam svjestan kako bi se profesionalni sportaš trebao osjećati fizički. A psihofizičke situacije nakon utakmica su mi govorile da je bilo dosta.
Nakon 23 godine seniorske karijere, i 20 trofeja, nije priželjkivao "filmski" oproštaj koji bi bio naslonjen na Splitov toliko dugo čekani naslov prvak Hrvatske koji se prošle sezone nije dogodio.
- Naravno da mi je žao svakog poraza u karijeri pa tako i zbog toga što lani nismo osvojili naslov. No, ja sam se vratio u klub koji 20 godina igrao niti jedan finale a 10 je godina tavorio u prosječnosti domaće lige i nije ničim bilo predodređeno da mi osvojimo naslov. No, došli smo jako blizu. Imali smo odličnu startu poziciju prije finala no naišli smo na boljeg suparnika. Kada imate karijeru dugu 100 kilometara onda ju ne gledate kroz prizmu tri posljednja kilometra. U krajnjoj liniji, klub je tu, živ i zdrav i ima priliku napraviti ove sezone što mi u moje dvije sezone nismo.
Iz novinarskih stolica redala su se pitanja pa je tako stiglo i ono o njegovu sukomentiranju utakmica ABA lige u programu Arene Sport.
- Radim nešto što me veseli i ne oduzima mi previše vremena. Zanimljivo mi je, a kažu ljudi da to solidno radim. Ako to bude imalo neku putanju rasta, budu li me ljudi tražili da to i dalje radim, budem li tu, zašto da ne.
U kojem klubu i gradu je u svojoj bogatoj karijeri doživio najsnažnije emocije?
- To je definitivno bilo u Ateni u one dvije sezone igranja za Panathinaikos. Radost navijača Panathinaikosa, kada se dobije Olympiakos, može se mjeriti samo s radošću navijača Hajduka kada se pobijedi Dinamo. A mi smo u te dvije godine imali dosta uspjeha, osvojili smo četiri trofeja.
Koji je najbolji igrač s kojim je igrao? A tko je najbolji trener koji ga je vodio?
- Igrač je vjerojatno Dino Rađa. Najboljeg trenera neću isticati jer će se svi ostali naljutiti. Svašta ja kažem ali neke stvari ipak ne mogu.
Tko mu je bio košarkaški idol?
- Kada sam imao devet godina bio je to Reggie Miller.
VEZANI ČLANCI:
Kao netko tko je igrao u Španjolskoj, Italiji, SAD-u, Turskoj, Grčkoj i Francuskoj, upitan je da se prisjeti najtežih trenutaka u karijeri.
- Iz Španjolske se više sjetim teških nego lijepih trenutaka. Bio je to veliki skok, otići iz dosta neobavezne košarke s puno ovlasti i doći u sredinu gdje se traži samo rezultat i gdje se moraš uklopiti u ulogu za koju si dobro plaćen. Uklopiti se u tri mjeseca nije bilo lako, prigušiti to moje nezadovoljstvo što nemam više slobode u igri i minuta na parketu. Da, taj prijelaz iz neobavezne igre u igru na rezultat, to mi je bilo najteže. No iz te sezone u Tauceramici pamtim i lijepe trenutke, primjerice, protiv Barcelone u polufinalu prvenstva kada smo ušli i u finale. A ja sam igrao na poziciji kao u Splitu. Tu sezonu, svaki put kada bih zabio 10 koševa osjećao sam se da sam najbolji ikad. Kada sam krenuo igrati, nisam imao u glavi da ću biti nešto ne znam što. Prihvatio bih i 10 posto ovoga što sam napravio. Kao klinac idoliziraš sve što vidiš i ne misliš da ćeš biti dio toga.
S obzirom na to da je on posljednji veliki igrač kojeg ovaj klub ispraća taj osjećaj ostavlja svojevrsnu sjetu. Što bi poručio nekim novim klincima, kako da dosegnu njegove visine?
- Teško se može generalizirati, svaki put je specifičan. Ako imate tri talentirana djeteta to su tri glave, tri ideje, tri obitelji. No, poručio bih im da se ne žale puno na sve ono što im fali jer će im uvijek nešto faliti. Trebaju gledati kako da budu što bolji u situaciji koja će biti sve samo ne idealna. Kao profesionalac u bilo kojem klubu imaš puno otežavajućih okolnosti koje ti ne idu u prilog i ako se i u tim okolnostima osjećaš dobro onda ćeš i igrati dobro. To je bolje nego da se žališ, da ti je uvijek netko kriv jer onda ulaziš u depresiju i ništa ti ne valja.
Nastavno na to prisjetio se i pouke iz situacije kod potpisivanja svog prvog profesionalnog ugovora s matičnim klubom.
- Ti kad počneš igrati u Splitu tebi je cilj postati prvotimac. No, već prije toga krenu priče o tvom talentu, ugovoru, novcu i ti prvi ugovor potpisuješ ne samo što postaješ prvotimac a već imaš kalkulaciju kada ćeš ići dalje. Kad je tako onda ti nemaš dječačku radost potpisivanja prvog ugovora kakvu bi trebao imati. A za to su sami igrači najmanje krivi, puno više je za to odgovorna njihova okolina.
Kao netko tko je sve to prošao, vjerujemo da će znati "navigati" karijeru svog vrlo talentiranog 14-godišnjeg sina Luke. Vidi li i kod njega istu strast kao kao i svoju?
- Vidim ali na malo drugačiji način jer ja nisam znao u što ulazim. Nitko mi se nije bavio sportom u obitelji a on od svoje treće godine ide na utakmice i stalno je bio okružen sportašima pa mu je sve to puno bliže. Što se tiče same ljubavi prema sportu, on ima natjecateljski duh još jači od mene jer sam se ja više volio igrati nego natjecati. Kod njega je to izraženije. Raduje je što je član rijetke skupine djece koju ćete vidjeti da se dogovaraju za košarku što radi njegovo društvo i to je veliki benefit.
Jedan od novinara se našalio na izjavu jednog njegova bivšeg suigrača koji je kazao da je on bio dodavački talentiran kao i njegov sin da bi njegov centarski suigrač Drago Pašalić danas bio milijunaš. Roko je šalu prihvati i kazao:
- Generalno, mali puno bolje vidi nego što sam ja vidio u njegovim godinama no vjerujem da se ni moji centri neće puno žaliti na mene.
VEZANI ČLANCI:
Ukić je rekorder i po broju nastupa u reprezentaciji čiji je bio i kapetan i to u epizodama koje su bile i frustrirajuće.
- Slažem se da je bilo više frustracija no sada na to drugačije gledam. Frustracije se uvijek javljaju kada staviš očekivanja iznad mogućnosti a nama je to bilo često. Može li se reći da smo mi po sastavu na nekom od tih natjecanja uopće trebali uzeti medalju?
- Recimo, 2005. na Eurobasketu u Crnoj Gori i Srbiji? - dometnuo je netko referirajući se na nacionalnu vrstu koja je u četvrtfinalu izgubila od budućih svjetskih prvaka Španjolaca i to uz pomoć sudaca.
- Možda, no način na koji smo izgubili 2005 četvrtfinale isto nešto govori. Mi smo uvijek imali momčad vrijednosti između petog i 10. mjesta. Moglo se dogoditi da nekoga zeznemo i osvojimo medalju no nije se dogodilo. Falilo je kvalitete, malo sreće, koji pogođen šut, koja kvalitetnija sudačka odluka. Ja sam imao najviše nastupa i simbolizirao sam generaciju koja nije bila uspješna. No, iz ove perspektive gledano, nismo mi bili baš tako neuspješni. Neću prikazivati četvrto ili šesto mjesto kao veliki uspjeh no s obzirom na to gdje nam je reprezentacija proteklih godina to je bilo prilično uspješno.
Sada kada ima vremena, Roku je razbibriga sviranje bubnjeva u jednoj skupini. Kako mu ide glazbena karijera?
- Sviram rock glazbu koju današnja mladež baš i ne sluša, ona nije mainstream. No radimo to iz ljubavi. Kad prestaneš sa sportom otvori se gomila slobodnog vremena a ja želim da mi život bude zanimljiviji a glazba je idealna.
Što je izglednije da Roka nadmaši sin Luka na parketu ili da Roko nadmaši svog oca bubnjara Daleke obale?
- Izglednije je ovo prvo. Ti kada se baviš glazbom ne možeš nadmašiti svojom vještinom jer ona nije toliko mjerljiva. A da ja budem u bendu koji će biti bolji od Daleke Obale to je nemoguće. A ovo sa sinom, barem po prolaznom vremenu, prilično je moguće.
Roko ljeti odmara na Prviću gdje zna okupiti talentirane klince iz naraštaja njegova sina?
- Ne dovedem ih ja. Uostalom, da se meni sin bavi skupljanjem salveta, vjerojatno bi došlo dosta druge djece koja se također time bave. Ne radim ja tu puno osim što pripazim na te klince. Nemam ja tu preveliku ulogu osim logističke.
Na pitanje o tome zanimaju li se veliki klubovi već za njegova sina (a poznato je da je tome tako), kao odgovoran roditelj ostao je suzdržan.
- Preskočit ćemo to pitanje.
A mnogi ga i danas pitaju je li njegova NBA karijera (Toronto, Milwaukee) mogla ići drugim smjerom da je imao malo više povjerenja trenera?
- Te sezone Toronto je mijenjao cijelu momčad i ja sam bio posljednji koji je razmijenjen a došao sam u momčad gdje me nije zatekla dobra situacija. Zapravo, trebao sam čekati da se netko ozlijedi a ja sam u međuvremenu dobio ponudu od Fenerbahčea i vratio se u Europu.
Je li bio peh da ga je draftirao klub u kojem je titularni razigravač bio trofejni španjolski reprezentativac Jose Calderon?
- Ja njega nikad nisam doživio kao nekoga pretpostavljenog sebi. Puno puta sam igrao protiv njega i nikad nisam osjećao deficit kao protiv nekih drugih igrača za koje sam znao da sam ispod njih. Protiv njega sam uvijek igrao ravnopravnu košarku i uvijek sam smatrao da zaslužujem više.
Iz tog vremena je i njegova najdraža utakmica u karijeri.
- Meni je bila najdraža kada sam Spursima dao 24 koša i pet koševa za dobiti u posljednja dva napada, protiv jedne od najboljih momčadi tog vremena.
A koja mu je najdraža trica u karijeri?
- Protiv Maroussija, kada sam imao 17 godina, pogodio sam tricu za produžetak.
Poznat kao netko tko se ne suzdržava javno iskazati svoje mišljenje, još kao 18-godišnjak kritizirao je Hrvatski košarkaški savez, tada za odluku o ukidanju dvojne licencije.
- Dakle, ja sam već tada kritizirao Savez. Majke ti!! Danas je to i bolje uređeno. Imaju momci priliku igrati druge i treće lige. Manja je produkcija igrača ali ti igrači koji jesu talentirani imaju prilike igrati. No, druge i treće lige danas su slabije pa je pitanje kvalitete podražaja. To je sve za analizu. Mi smo kao država izgubili juniorsku košarku, postoji na papiru a u praksi ne. No, postoji način da ti dečki dobiju dovoljan broj utakmica.
Od toliko Nba suigraca i euro suigraca sa kojim je osvojio europu kuda Radja najbolji