Sandra Perković, da se danas prestane aktivno baviti sportom, već ima status legende svjetske atletike. Osvojila je sve moguće trofeje koje je mogla osvojiti, ako govorimo isključivo o velikim natjecanjima, Europsko i Svjetsko prvenstvo te Olimpijske igre. Ako govorimo o onim manjim atletskim natjecanjima, onda joj nedostaje prvo mjesto na Kupu nacija. U Splitu je prije četiri godine bila druga, u Marrakechu prije dvije godine treća. Priliku da sve to popravi i popni tu praznini u rubrici pobjeda imat će 8. i 9. rujna kada će nastupati za Europu u Ostravi.
Za Sandru Perković prvi sam put čuo kada je u Novom Sadu 2009. godine osvojila naslov europske juniorske prvakinje u bacanju diska. Imala je ona i prije Novog Sada velikih rezultata pa je tako dvije godine ranije osvojila srebrna odličja na Svjetskom mlađejuniorskom prvenstvu (do 18 godina) u češkoj Ostravi i Europskom juniorskom prvenstvu u nizozemskom Hengelu. Tu 2007. zaključila je srebrnom medaljom na Ljetnom festivalu mladih u Beogradu. U poljskom Bydgoszczu 2008. bila je druga na Mlađejuniorskom prvenstvu Europe. Ali sve su to bili rezultati koji su bili popraćeni u rubrici – “Ukratko”.
>> Pogledajte doček Sandre Perković
“Ima jedna mala”
Družeći se povremeno s Ivanom Ivančićem, trenerom koji je bio u Hrvatskoj broj jedan za bacanja i koji je s Ivanom Brkljačić osvojio dva svjetska juniorska naslova u bacanju kladiva, jednom prilikom je rekao: “Ima jedna mala u bacanju diska. Ta bi mogla biti jako, jako dobra.” A kada Ivančić nešto kaže, to treba shvatiti prilično ozbiljno. Uostalom, nakon što je na prvom treningu kod njega bacila disk 32 metra, rekao joj je da će sljedeće godine bacati preko 50 metara. Njegove su se riječi ostvarile jer je sljedeće godine na otvaranju sezone bacila 50,11 metara. Kada je postala europska juniorska prvakinja u Novom Sadu, bilo je to vrijeme kada u seniorskoj atletici nismo imali nikoga osim Blanke Vlašić i trebala nam je neka svježa krv. Novinari su tako ubrzo u prvi plan gurnuli Sandru, sportsko čudo iz Dubrave.
Razgovarajući prvi put s njom nakon zlata u Novom Sadu, javnost, pa i ja, prvi smo put saznali za njezinu borbu za život u jednoj zagrebačkoj bolnici na Božić 2008. godine.
– Zamalo sam umrla zbog pogreške liječnika. Dok su druga djeca počela uživati u blagdanima, mene je strašno počeo boljeti trbuh. U bolnici su mi rekli da je crijevna viroza, a zapravo sam imala upalu slijepog crijeva. Drugi put došla sam u bolnicu kada se temperatura nije spuštala ispod 41 stupnja. Otišla sam na operaciju, ali nije bila uspješna. Bolovi u trbuhu bili su još jači, a onda su mi rekli da imam sepsu. Morala sam na drugu operaciju. Sjećam se da su mami Vesni rekli da 90 posto ljudi ne preživi takvu operaciju i da joj preostaje samo da se moli. Sreća da je moje tijelo bilo jako i preživjela sam – rekla je tada Sandra.
Priča za film. No to i nije bilo jedini peh za nju. S tri godine na staklu je ozlijedila lijevu ruku, a kirurzima je trebalo sedam i pol sati da joj spase ruku jer su joj bili razrezani svi prsti. Kada je imala pet godina, obitelj je napustio otac Damir. A Sandra je svoj snažni karakter, koji joj je ostao do današnjih dana, pokazivala još u vrtiću. Bila je tamo glavna među djecom, pravi autoritet. Znala je poslati tete na kavu, a ona bi čuvala ostalu djecu. Kada se upisala u osnovnu kolu, počeo ju je zanimati sport pa je počela trenirati košarku i odbojku. A u atletiku ju je usmjerio Igor Čordaš, tada mladi atletski trener koji je obilazio osnovne škole u Dubravi i tražio talente. Nije prošlo dugo vremena dok je nije primijetio Ivan Ivančić. No Sandra se u početku odupirala dolasku k njemu.
– Uh, dugo sam je molio da dođe na trening, trudila se svim silama da me odbije, ali nije ona tvrdoglavija od mene – kazao je Ivančić koji ju je na kraju nagovorio.
I doista, Sandra zna biti tvrdoglava, ali uvijek je imala svoje ja. Kada bi napravila pogrešku, a to se uglavnom i jedino događalo na natjecanjima, uvijek bi rekla gdje je bio problem. A od problema nikad nije bježala. Još tamo u djetinjstvu kada ju je napustio otac. Živjela je na Trnovčici s majkom Vesnom, bratom Markom i bakom Ružom. Puno je puta znala istaknuti kako joj je mama najvažnija osoba na svijetu, no jako je cijenila i baku Ružu. U kući je pomagala koliko je god mogla s obzirom na to da je išla u kolu i na treninge i da je gotovo po cijele dane nije bilo kod kuće. Kada se vratila iz Londona, s prvom osvojenom zlatnom olimpijskom medaljom, Josip Sesvečan, njezin susjed, ispričao je za Večernji list jednu anegdotu prema kojoj je Sandra prenijela deset vreća cementa da ih voda ne smoči i da ne otvrdnu nakon što je u garaži prsnulo crijevo za polijevanje vrta.
Svjetsko čudo u disku
No vratimo se malo na Novi Sad i europsko juniorsko zlato. Kada sam pitao Ivana Ivančića kakvu budućnost očekuje od Sandre Perković, smirenim mi je glasom rekao: “Ona će biti olimpijska pobjednica.” Nakon te rečenice i malo bolji poznavatelji atletike i stručnjaci ostali bi malo zatečeni. Tako i ja. Ali, opet, njezini rezultati pokazivali su da bi se to moglo i dogoditi. A puno toga govorila je i njezina upornost. Nakon operacije 2008. smršavjela je 15 kilograma i malo je tko očekivao da bi se mogla vratiti vrhunskoj atletici. No za Sandru nisu postojali izrazi ne mogu i neću. Za samo tri mjeseca bila je u punom pogonu, a u Novom Sadu pobijedila je drugoplasiranu Njemicu Juliju Fischer uz sedam metara i 33 centimetra razlike, što je najveća razlika u bacanju diska u povijesti europskih juniorskih prvenstava. Osim razlike između pobjednice i drugoplasirane, Sandra je ostvarila najveći razvoj rezultata na europskim juniorskim prvenstvima u posljednjih 20 godina.
– Za nagradu zbog europskog juniorskog zlata vodim Sandru na Svjetsko seniorsko prvenstvo u Berlin – rekao je Ivančić, a Sandra je bila oduševljena.
U Berlinu je hrvatsku javnost samo zanimalo hoće li Blanka Vlašić obraniti svjetsko zlato u visu, nakon što se razočarala u Pekingu gdje nije bila prva. Malo je tko obraćao pažnju na 19-godišnju Sandru koja se prvi put među “velikim curama” pojavila u jutarnjim kvalifikacijama, 19. kolovoza 2009. godine, baš na dan kada izlazi ova njezina priča u Večernjem listu. U prvoj seriji 61,02, u drugoj kiks, u trećoj 62,16, što je bio treći rezultat njezine skupine. U velikom finalu imala je dva iksa i samo jedan ispravan hitac – 60.77 metara. Dovoljno za deveto mjesto tada najmlađe finalistice.
– Ta mala bit će uskoro svjetsko čudo u disku – rekla je nakon berlinskog finala Rumunjka Nicoleta Grasu. I bila je u pravu jer je već sljedeće godine Sandra osvojila svoj prvi od pet europskih naslova. Uzela je zlato upravo ispred nosa Rumunjke Grasu, u zadnjem hicu.
– Svi me pitaju kako je moguće da postižem takve rezultate s dvadeset godina. Koliko znam, ja sam i najmlađa europska prvakinja. Recept je jednostavan, treniram po kiši, zimi, hladnoći, pa čak i kad sam bolesna. Jesam li umorna s dvadeset godina? Nema šanse. Pa što bi rekle onda one diskašice od 39 godina? Ma ja jedva čekam sljedeće nastupe – rekla je tada Sandra.
Ivančić je zadovoljno trljao ruke jer se njegov plan za London počeo ostvarivati. No do Londona Sandri se dogodila još jedna prepreka u karijeri. Nakon što je osvojila europsko zlato u Barceloni, 2011. godina počela je pobjedama u Dijamantnoj ligi (Peking, Rim). A onda se dogodila afera s dopingom. Ivančić i danas tvrdi da nisu krivi, Sandra je u suzama prihvatila kaznu od šest mjeseci.
– Uvijek sam bila protiv dopinga. Nikad takvo što ne bih uzimala. Radije bih se prestala baviti sportom. Nema veze, mogu samo obećati da ću se vratiti jača nego ikada – istaknula je tada.
Nakon kazne, šestomjesečne suspenzije, više je nitko nije mogao zaustaviti. Ivančić je ispunio obećanje – osvojila je zlato u Londonu. Novo obećanje Ivančić nije mogao dati. U siječnju te godine Sandra se razišla s Trenđom, kako ga je zvala. Nije više mogla pratiti spartanski način treninga.
– Nisam više mogla samo trenirati i sjediti doma čekajući novi trening. Meni treba malo opuštanja – rekla je Sandra.
Novi trener postao joj je dečko Edis Elkasević, nekadašnji svjetski juniorski prvak i rekorder u bacanju kugle. Mnogi su govorili da ta kombinacija neće uspjeti jer je Edis trenerski početnik, a dečko i cura često se znaju posvaditi. No znala je Sandra da je njezin izbor dobra odluka. S Edisom je osvojila dva svjetska zlata, tri europska i jedno olimpijsko.
Taji privatni život
Nikad nije voljela govoriti o svom privatnom životu, no njezine veze s Marinom Premeruom i Edisom Elkasevićem nisu bile tajna. No, kako je postala starija i ozbiljnija, sve je rjeđe govorila o svojoj privatnosti. Vješto je izbjegavala sva pitanja o raskidu ljubavne veze s Edisom premda su mediji to nekako uspjeli saznati. Danas su Edis i ona u odličnom poslovnom odnosu.
– Za mene nema boljeg trenera od Edisa – rekla je Sandra.
Daleko od toga da i nju, kao i brojne njegove atletičare, nije pogodila smrt Ivana Ivančića krajem kolovoza 2014. godine. Na komemoraciji u Atletskom klubu Dinamo-Zrinjevac od velikog trenera i učitelja oprostili su se njegovi bivši atletičari, a posebno se emotivno od svog prvog trenera oprostila trostruka europska, aktualna svjetska i olimpijska pobjednica u bacanju diska Sandra Perković, kao i svjetska juniorska prvakinja u bacanju kladiva Ivana Brkljačić, prva od 11 svjetskih i europskih prvaka koje je tijekom karijere trenirao popularni Trenđo, a njegovi puleni oborili su i sedam svjetskih rekorda. Te godine Sandra Perković slavila je na Hanžeku. Padala je kiša, a sjećanja na nedavno preminulog trenera koji ju je stvorio, Ivana Ivančića, bila su još itekako svježa.
– Bacala sam i mislila na svog trenera. Mislim da bi i on bio zadovoljan s mojim bacanjem s obzirom na vremenske uvjete. Kad sam vidjela da nisam prva, rekla sam si: “Sandra, u svom si gradu i nema bolje od tebe.” Bilo je hladno i bojala sam se kako će sve ispasti. Na kraju sam zadovoljna. Pobijedila sam i za Ivančića, najboljeg bacačkog trenera na svijetu – dodala je tada i još jednom dokazala kako je velika sportašica i veliki čovjek.
Što se tiče medija, Sandra je uvijek bila otvorena za suradnju. Pa čak i u trenucima kada joj se baš nije svidjela neka rečenica ili naslov. Uvijek bi se sama javljala s natjecanja, a na velikim atletskim natjecanjima nije prošla ni pokraj jednog stranog novinara a da se nije zaustavila, dala izjavu. Od 2010. do danas samo je jednom pobijeđena na velikom natjecanju, na Svjetskom prvenstvu u Pekingu 2015. kada je bila srebrna. Ni tada nije zaplakala, već je smireno podvukla crtu i rekla gdje je pogriješila. Još se i nasmijala kako je umalo ostala bez bilo kakve medalje. Ali, eto, uspjela je u zadnjoj seriji baciti disk do srebra.
– Takva sam vam ja, jaka u glavi kad je najpotrebnije – rekla je Sandra.
Nadamo se da će se dominacija nekad malene djevojčice iz Dubrave nastaviti barem još nekoliko godina. Ima još jako puno motiva i rekorda koji su dohvatljivi. Sandra to jako dobro zna.
Sandra kraljica kakvu svijet ne rađa !