Nema trenera na ovim prostorima koji je učio toliki broj vratara kao Željko Nježić. U četrdeset godina karijere deseci prvoligaških vratara prošli su obuku kod legendarnog Dede. Prije nego ćemo započeti razgovor, vitalni Deda demonstrirao je kako lakoćom dlanovima može dotaknuti pod. Razgiban i agilan kao da nije ni blizu svoje 76. godine. To je ostalo još iz doba kada je osam godina vježbao gimnastiku u Sokolu. Dobar dio njegovih nekadašnjih pulena sada je isto u trenerskim vodama. Sigurno kopiraju Nježićeve metode. Za svoj rad dobio je priznanje saveza u obliku medaljona, ali dojam je da ljude s takvim znanjima, alatima i iskustvom nikada nismo znali dovoljno cijeniti. Ne bi bio prvi kojeg se zaobišlo. No, Nježić ima neki svoj mir. Dok prebire po sjećanjima i emocijama kroz silne igračke i trenerske godine, priznaje kako već neko vrijeme razmišlja o pisanju knjige. Ili barem priručnika za rad s vratarima. A kakav bi to tek bio priručnik s preko tri tisuće vježbi najrazličitijih vratarskih tehnika. Sakupljenih u radu s Franjom Glazerom, Mišom Etlingerom, Bogdanom Cuvajom, Zlatkom Kranjčarom, Igorom Štimcem, Ćirom Blaževićem, Draženom Besekom, Brankom Karačićem, Nikolom Jurčevićem, Milom Petkovićem, Ilijom Lončarevićem, Josipom Kužeom, Krasnodarom Rorom, Ivom Šuškom...
A sve je počelo na Vrbiku. Jednim pogledom s balkona...
- U mojoj zgradi stanovao je Mišo Etlinger koji je s balkona popisao nas 13-14 i svi smo otišli u Lokomotivu. Jedino sam ja ostao. Kao pionir sam bio i u Dinamu kod Ivana Varge, on je organizirao Kutiju šibica. U to doba sam igrao napadača. Dosta dobro sam ja to igrao - počeo je Nježić.
A ta priča o Dinamu, prati ga cijeli život.
- Onda su me dečki na Vrbiku sreli i pozvali u Lokomotivu jer nisu imali vratara. Tako sam postao vratar. Na Kajzerici me zapazio Vladimir Maček, najbolji vratarski trener. On je bio rezerva velikom Vladimiru Beari. S 14 godina sam ušao u prvu momčad. S 15 sam branio prijateljsku utakmicu protiv Borca iz Banjaluke. Tada nas je vodio Bogdan Cuvaj, stari, poznati trener...
Sjeća se Deda svakog detalja.
- Na toj utakmicu pitao me trener bih li se plašio braniti. Jer, navodno je Maček dobio temperaturu, a zapravo nije bio bolestan jer je mene htio gurnuti na gol. Izgubili smo 0:5, a trener mi je nakon susreta kazao da sam bio najbolji. Nakon toga sam počeo stalno braniti za prvu momčad u Drugoj ligi. Branio sam ja i za omladinsku reprezentaciju Hrvatske 1963. godine u Nikšiću, sa 16 godina. Za tu utakmicu pobjegao sam iz škole. Ante Pavlović me pitao jesam li dobio dopuštenje za put od nastavnika.
- Dobio sam, dopustili su mi... - kazao sam mu. Naravno da mi nisu dopustili, a kada sam se vratio dobio sam sedam jedinica u školi. U finalu smo izgubili od Srbije 0:2. Holcer mi je zabio dva pogotka, a igrali su za njih Dujković, Džajić, Stojanović...
Poslije utakmice zaustavio me Miljan Miljanić i tražio moju registraciju. Pogledao je i kazao:
- Da si barem dva mjeseca mlađi, uzeo bih te u reprezentaciju da Dujkovića naučiš parade unatrag...
- Igrao sam još jednu utakmica za Hrvatsku protiv Srbije. Bila je to uvertira finala kupa između Partizana i Hajduka. Tada je za Hajduk branio otac Zorana Vulića. Tražio sam izvješća s te naše utakmice, ali nažalost nisam pronašao...
Splet nesretnih okolnosti odveo je Nježića nekim drugim putem.
- Kao najboljeg vratara Druge lige tražio me i Dinamo. No, tog ponedjeljka 1968. godine igrali smo prijateljsku utakmicu s drugom momčadi Dinama. I trenera Etlingera tražio sam da branim. No, on mi je kazao:
- Mali, nemoj braniti, dogovoreno je sve, ideš u Dinamo.
No, ja sam i dalje inzistirao i trener me stavio u momčad. Sve je bilo super do jednog duela nakon kojeg sam pao i udario glavom o pod. Bio sam klinički mrtav. Klupski liječnik je kazao: 'Mali je mrtav'. Trener je povikao: 'Ne može mali biti mrtav...' I dotrčao je Dinamov vratar, on je bio u vojsci u Zagrebu. Kasnije sam saznao da je studirao medicinu. Izvukao mi je jezik i dao umjetno disanje. Nemam pojma kako se zvao, nikad ga kasnije nisam vidio. Samo znam da je bio iz Niša. Dok je došla hitna, došao sam svijesti. U bolnici su mi drugi dan došli Dražan Jerković i Vlatko Marković. Sjećam se da su mi donijeli voće.
- Mali, došli smo te posjetiti, liječnici su rekli da moraš mirovati šest mjeseci. Mi idemo po Fahrudina Dautbegovića - rekli su mi.
Ja sam poludio. Zvao sam sestru odmah da mi donese hlače, majicu i japanke. Tada nije bilo ovih današnjih ovratnika, samo zavoj. Sve sam skinuo i pobjegao iz bolnice. To je čak pisalo u novinama. Sestra me pitala: 'Pa kamo ćeš sada?'; 'Idem doma, sutra idem na trening na Kajzericu' - odgovorio sam. Kada sam se pojavio rekli su mi da ne smijem trenirati. 'Ma, naravno da smijem trenirati, pa idem u Dinamo...' - kazao sam. No, to se nije na kraju dogodilo. Bio sam, dosta nediscipliniran u tom smislu. Nekoliko puta skidao sam gips samoinicijativno mimo preporuke liječnika, branio sa slomljenim prstom...
Neodlazak u Dinamo Nježićeva je najveća sportska trauma u životu. Sam će to priznati.
- Ma stalno mi je pred očima ta bolnica u Draškovićevoj i spoznaja da neću otići u Dinamo. Često se toga sjetim. Kada sretnem Faću (Dautbegović, nap.a.) uvijek mu to spomenem. Samo neće priznati. Ma ja sam s njim odličan. Bio sam dobar i s njegovim sinom Alanom koji mu je znao kazati: 'Stari, naučio sam više od Nježe, nego od tebe...' - smije se Nježić.
No, sjeća se da je jednom ipak završio u majici Dinama. Samo na jednoj utakmici.
- Bila je to prijateljska utakmica druge momčadi Dinama. Vratari su im bili ozlijeđeni ili u drugim obavezama, pa su mene zvali. Igrali su protiv Austrije iz Salzburga. Branio sam odlično i dečki su mi rekli: 'Joj, Nježa, dođi braniti, niti jednu nismo dobili, sada barem imamo premije...' Za tu utakmicu dobio sam 100 dinara. Te 1969. godine, to je bila dobra lova. Častio sam sve prijatelje. Svugdje sam tražio izvještaj s te utakmice, no nisam našao. Čak se ni Zorislav Srebrić nije mogao sjetiti te utakmice.
Sudbina je Nježića tako vezala za Zagreb s kojim će ostati gotovo polovicu svog života.
- Te 1968. godine prešao sam u Zagreb. Imao sam ponudu Partizana, Borca iz Banjaluke, Željezničara... Nisam nikoga imao da me vodi, roditelji mi nisu bili sportski tipovi. Bili su radnička klasa. Do 1971. godine sam bio u Zagrebu. Branio sam sa Zagrebom Kup Velesajamskih gradova protiv Charleroia 1969. godine. Izgubili smo obje utakmice tog prvog kola, 1:2 i u Zagrebu 1:3. Tu mi je jedan debeli Talijan zabio dva pogotka. Izišao je sam na mene jedan na jedan, obranio sam mu prvi udarac, a lopta mu se odbila na trbuh i ode on... I tako dvaput. U prvoj ligi branio sam dosta utakmica, protiv Partizana, Željezničara, Veleža, još imam isječke iz novina kada mi je Duško Bajević zabio tri komada. Pa sjećam se one zadnje protiv Radničkog iz Niša kada smo ispali iz lige. Tada je Miroslav Rede napisao: 'Šteta što Zagreb ovog mladića prije nije stavljao u momčad, ne bi ispao iz lige...' Dobio sam ocjenu osam, smrznuli su mi se prsti na snijegu.
Ispričao je Nježić još jednu zgodnu anegdotu.
- Tada je iz Trešnjevke došao vratar Franjo Horvat, za kojeg se moja sestra kasnije udala. Mijenjali smo se na vratima, a ja sam u međuvremenu ušao u nemilost trenera. Tada je Franjo stao na gol.
Je li postojao antagonizam između vas dvojice?
- Bilo smo dobri. On je bio sjajan. Obično smo u karanteni bili skupa. Jednom smo se malo zakvačili prije utakmice s Partizanom u Beogradu. Kada je čuo da ću ja braniti, nije htio sa mnom u sobu. Kada je ujutro čuo da će ipak on braniti, odmah me pozvao na kavu. Bio je izvanredan vratar.
I onda, umjesto iskoraka, napravio je veliku pogrešku.
- Da, možda i najveću u karijeri. Otišao sam braniti u Rovinj. To mi je potvrdio i Željko Stinčić. Iz prve u treću ligu. Nisam mogao nigdje drugdje jer sam imao ugovor sa Zagrebom. Pričali su da sam poslije Zlatka Škorića i Radomira Vukčevića (legendarni vratari Dinama i Hajduka, nap.a.) bio najtalentiraniji vratar u Hrvatskoj. Nakon tri godine vratio sam se u Lokomotivu koja je igrala Republičku ligu. No, nisam imao strica - smije se Nježić.
Bio je Deda i vratar Kurilovca 1977. godine. Baš kada je pripremao objesiti kopačke o klin, uslijedio je novi izazov.
- Iz Maksimira me nazvao Milan Antolković. 'Biste li došli malo, tu su moji prijatelji iz Casino Bregenza, treba im vratar...' Ja obučem one visoke nanule, široke trapez hlače, košulju uz tijelo iz Italije i odem pred stadion. Dočeka me predsjednik kluba i neka zgodna gospođa. Predstavim se, a on kaže: 'Uh, jako visoki vratar...' A ja u nanulama - smije se Nježić: - Brzo smo se dogovorili. Dobio sam solidan novac za to vrijeme. Tada sam imao 32 godine i želio sam osjetiti što znači igrati u inozemstvu. U Bregenzu me dočekao Walter Skocik, bivši austrijski reprezentativac. Poredao je dvadesetak lopti i doveo pet-šest igrača. Nije mi bilo svejedno, nisam bio spreman... Provjeravao je kakav sam s lob udarcima. A tu sam bio najbolji u Jugoslaviji. Priznao sam mu da nemam kondicije. 'Nema veze, kada prođeš pripreme, bit ćeš drugi Sepp Maier...' - kazao mi je. Te sezone bio sam najbolji vratar druge lige. Ali nekoliko godina ranije umalo sam završio u bečkoj Austriji. Tamo me poslao Franjo Glazer. Obranio sam dva jedanaesterca na probi i kada sam trebao potpisati, došla je ona zabrana o izlasku igrača iz Jugoslavije do 28. godine.
Deda je karijeru završio u 34. godini zbog ozljede kuka.
- Odmah nakon kraja, brzo sam se počeo baviti trenerskim poslom. U Zagrebu sam trideset godina, samo sam godinu dana proveo u Samoboru. Nikada nisam izostao s treninga. Niti jedan dan. Samo zbog operacije kuka. I ove druge operacije koje sam imao, tempirao sam da mogu ići na pripreme. U osam i devet sati imao sam klince, u deset prvu momčad. Nakon toga kupio bih sendvič u trgovini, legao na strunjaču i odspavao sat-dva. Nakon toga uslijedili bi poslijepodnevni treninzi. Dolazio sam u sedam, a odlazio u devet. I tako svaki dan, godinama. Odradio sam preko stotinu priprema u 40 godina ukupno trenerskog rada s vratarima...
A kada bi izdvojio neke ljude iz svog sportskog puta...
- Jako sam cijenio Slavena Zambatu. Uvijek me pitao hoću li primiti nekog vratara. Čujem da Rudolf Belin često kazuje: 'Uvijek kada imate priliku, otiđite Dedi na trening...' Sa Žogom (Zlatko Škorić, nap.a.) sam bio odličan. Sa Stinčićem se stalno čujem, imao sam odličan odnos i s Josipom Kužeom. Ma sa svima sam ja bio dobar.
Nježić i danas u 76. godini najmanje dvaput tjedno radi s mladim vratarima.
- Ako bog da zdravlja, imam još dva talentirana klinca. Moram ih dovesti na pravi put.
Kakva nam je danas vratarska struka?
- Puno klubova nema pravih vratarskih trenera. Ti mladi treneri za vratare me iznenađuju. Jako je to loše. Imaju neke svoje teorije...
Traže li vas ti mladi treneri savjete?
- Ma rijetko, nikada... Ne znam, možda su ljubomorni. Čujem kažu: 'Ma, kaj bu Deda...' Pa dođi tu pa ćeš vidjeti kako Deda puca sa 76. godina. Nećeš tako pogoditi rašlje, poluvisoku ili visoku. Jedan mladi trener kaže: 'Ubio sam ih danas...' Pa kakav je to trening. Vratar mora biti umoran ali ne smije padati s nogu. Poanta je u manje ponavljanja s više vježbi. Oni pucaju na gol, samo da pucaju. Kod mene, vratar u svakoj vježbi mora uhvatiti loptu, da dobije osjećaj. Svatko može zabiti gol. Najgore je kada šutneš loptu, a vratar ne može uhvatiti niti jednu. Pa što je to? Kako ćeš mu izgraditi samopouzdanje tako? Nakon treninga razmišlja o tome kako niti jedan udarac nije obranio. Ja obavezno dam da uhvati zadnju loptu. Učim ih igranje s obje noge. Ja sam barem jednom tjedno igrao centarfora, učio voleje, škarice... Da bi bio dobar vratar, moraš biti dobar igrač u polju, dobar gimnastičar da se znaš okrenuti, dobar košarkaš ili rukometaš da loptu znaš dati rukom... I uvijek moraš biti u pokretu. Tjeram ih da rade sklekove, to su osnove. Ma da me ne boli ovaj moj kuk... Stalno klincima pričam svoja iskustva. Kazujem da je obrazovanje važno i prepričavam kako sam pobjegao iz škole da bih mogao igrati u Nikšiću za reprezentaciju Hrvatske. S klincima moraš biti iskren.
Koliko je mijenjanje tehnologija proizvodnje lopti utjecalo na način pripreme vratara zadnjih četrdesetak godina?
- Jako puno sam o tome vodio računa. One sa žnirancima bile su teške kada bi se napunile vodom. Danas su lopte brže od 200 na sat. Kažem im da ne moraju svaku loptu uhvatiti, već boksati. Ja radim s medicinkama da dobiju bolji osjećaj amortizacije.
Najveći Nježićev pulen, bez konkurencije, trenutačno je Dominik Livaković.
- Vidjeli smo se prije utakmice s Feyenoordom. Nakon što je obranio jedanaesterac, čuli smo se i rekao sam mu da sam mu prenio pozitivnu energiju i da je zato dobro branio.
'Joj Deda, ako je tako, onda ću svaki put doći do vas prije utakmice...' kazao mi je Livi. Više puta mu šaljem poruke, a on me najčešće nazove i kaže: 'Deda, pa zašto mi šaljete poruke, nazovite me...' Plašim se da mu smetam. A on će: 'Ma, samo me nazovite, u svako doba. Jer, vi ste mene stvorili...'
Ponosno Deda priča o Livakoviću. Jasno je koliko mu znači takvo priznanje.
- Čim je došao u Zagreb, osjetio sam da će biti među najboljim svjetskim vratarima. Kada sam ga jednom gledao za mladu reprezentaciju, vidio sam koliko je bolji u odnosu na konkurenciju. Iz Rusije me zove i Josip Čondrić koji odlično brani u Rusiji. I on mi često kaže da sam mu puno pomogao.
A kada smo već kod tog dvojca, morali smo Nježića pitati kako ga služi automobil što su mu ga prije godinu dana poklonili Livaković i Čondrić.
- Ma, sjajno. Svaki put iskoristim priliku da im zahvalim...
Treći Nježićev pulen koji je očito predodređen za velike stvari je i Karlo Žiger, naš U-19 reprezentativac koji je priključen prvoj momčadi Chelseaja.
- S osam godina bilo je jasno da se radi o rijetkom talentu. On je tamo otišao s 12 godina. Otac Darko kaže da je Karlu super. Za inicijaciju nakon ulaska u prvu momčad morao je pjevati. On je otpjevao neku od Oliverovih pjesama i to na engleskom jeziku. Lampard ga cijeni, igrači ga vole, na treninzima je sjajan. No, imamo još dosta talentiranih vratara: Grbića, Šempera, Kotarskog, Pandura, Nevistića, Horkaša, Josipovića... Ne trebamo brinuti za budućnost.
Od stranih vratara Nježić voli gledati Jana Oblaka, Ter Stegena, Manuela Neura, Samira Handanovića... Svaki dan uči, a sve vježbe čuva na tabletu...
- Imam veliku bazu podataka. Oko tri tisuće vježbi. Možda to sad i pripremim za knjigu. I prije sam to htio napraviti. To mi je sugerirao i profesor Dragan Milanović, a njegov sin Luka oduševljen je mojim treninzima. Jedan USB-stick ostavio sam trenerima u Chelseaju gdje sam bio 12 dana. Jedan trener je bio oduševljen kada je vidio moje vježbe. Gledao sam njihove trenere, ima jedan debeli... Pa nisu oni ništa posebno. Imao bih im što pokazati... - simpatično će u svom stilu kazati Nježić.
Ima li vremena za bilo što drugo osim nogometa?
- Volim ponekad pogledati akcijske filmove. No, nerviraju me reklame koje predugo traju i najčešće zbog toga zaspim. Pa mjerio sam, sedam minuta traju. Sin mi je složio sve moguće programe i samo gledam nogomet. Sviđa mi se onaj simultani prijenos, sve je na jednom mjestu - zaključio je Deda.
Daj Deda poradi sa Livakovicem na istrcavanju na visoke ubacaje.Tu je najslabiji, kao i vecina nasih vratara.