Rijetki su kapetani Hajduka koji se mogu pohvaliti da su u Zagrebu dizali pobjedničke pehare. To je uspjelo Mariju Maloči. Kako će sam kazati, bilo je puno većih igrača Hajdukove povijesti koji to nisu uspjeli.
Mario će i danas kazati da je Zagreb njegov grad i da će tamo živjeti nakon karijere. A nogometni put doveo ga je opet u našu prijestolnicu. Petnaestak minuta od Gorice u kojoj odrađuje jednu od posljednjih igračkih etapa...
GALERIJA Neviđena drama na Opus Areni: Dinamo iz dva kasna penala okrenuo utakmicu protiv Osijeka
Malo je čudno
Nakon šest godina u Lechiji Gdansk, kakav je osjećaj vratiti se u Hrvatsku?
- U početku mi je bilo malo čudno. I nakon što sam potpisao za Goricu, imao sam osjećaj da ću za koji dan prema Poljskoj. Osam sezona sam bio u inozemstvu, osam godina u Hajduku, znači 16 godina izvan Zagreba - počeo je Maloča.
Trebat će mu malo vremena da se prilagodi.
- Šest godina sam bio u Gdanjsku, djeca su tamo išla u školu. Nažalost, lani smo ispali iz lige, promijenio se vlasnik i svi smo morali otići. Planirao sam tamo završiti karijeru i ostati živjeti. Svugdje mi je bilo lijepo, no Gdanjsk mi je najljepši dio karijere.
Tamo su učio i o košarci od Žana Tabaka s kojim si se družio?
- Bio je Žan ali i Igor Juričić, odbojkaški trener. Nisam prije pratio ni odbojku ni košarku, ali sam išao na sve njihove utakmice, stalno smo se družili.
Što vas je privuklo u Goricu?
- Kada sam vidio da je kraj u Lechiji, imao sam neke ponude iz Poljske. Čekao sam Hajduk, mislio sam da će se ostvariti taj transfer. Pokušao sam doći, no oni nisu bili zainteresirani. Dakako, ne zamjeram nikome ništa. S Marijom Brkljačom sam prijatelj i igrali smo skupa. On me odmah zvao i prelomio sam. Prezadovoljan sam što sam došao u Goricu.
VEZANI ČLANCI:
Možda Hajduk i dođe u nekom scenariju?
- Ne vjerujem. Ako se sada nije dogodilo, onda niti neće. Koliko god sam se nadao i očekivao nekakav tako lijepi kraj karijere. Direktor ima neke igrače koje je vidio prije mene. Sada sam fokusiran na Goricu, tu će biti vjerojatan kraj karijere. Iako, mogao bih igrati još tri-četiri godine.
Koliko su se stvari promijenile u našem nogometu otkako ste otišli?
- Novi tereni su puno toga donijeli. Pojavila se i Rujevica na kojoj još nisam igrao, pa stadion u Osijeku. U Poljskoj svako selo ima svoj stadion, a mi ne možemo nešto napraviti za ponos našim klubovima i reprezentaciji. Dinamo više nije tako dominantan kao što je bio nekad, a Hajduk puno bolje stoji financijski i dovodi bolje igrače. Dvije-tri godine bio je konkurentan Dinamu. Vjerujem da je ovo godina koju svi čekamo.
Osam godina proveo je u Hajduku, igrao preko 200 utakmica, bio kapetan tri godine, osvojio dva naslova u kupu, igrao Europsku ligu... Puno je tu uspomena?
- Mogu biti ponosan na tih osam godina u velikom Hajduku. Kada sam bio mlađi, nisam to mogao tako doživjeti. Bilo je puno većih igrača od mene, pa nisu proživjeli ono što sam ja. Svake godine sam očekivao taj transfer, bilo je puno priča i odbijanja, pehova... Bilo je svakakvih pritisaka i komentara. Bila su to teška vremena, bez novca. No, to me izgradilo kao sportaša.
Iz Hajduka ste otišli u transferu od oko 150 tisuća eura, to se činio mali iznos za kapetana splitske momčadi?
- Sigurno, ako uzmete u obzir da su postojale ponude od milijun i pol ili dva milijuna eura. Nije se poklopilo.
VEZANI ČLANCI:
U to doba Dejan Lovren je, primjerice, otišao za devet milijuna eura u Lyon, a skupa ste igrali u mladoj reprezentaciji?
- Hajduk je u to doba tražio 4-5 milijuna za mene, to je možda bila pogreška. Jer, Dinamo je imao drugačiji financijski imidž. Znali su moji potencijalni kupci da me mogu dobiti i za manji iznos, a klub nije mogao čekati. Stalno se odgađalo.
Bilo je to turbulentno razdoblje u Hajduku, doba navijačkih prosvjeda ispred Banovine kada je klub bio pred gašenjem?
- Sjetim se Marina Brbića kako je izgledao kada je došao u klub, a nakon šest mjeseci ostario je deset godina. Nije mu bilo lako. Sjećam se da smo na lokalnoj televiziji gledali prijenos sjednice na kojoj se odlučivalo o sudbini kluba. Danas toga nema, puno bolje se živi.
Hajdukovom igraču sada je puno ugodnije.
- Financijski je posložena situacija. Marko Livaja je sve podigao na novu razinu, na njegovoj kvaliteti živi grad. Uz njega je puno lakše igrati u Hajduku.
A Livaja je zaista poseban fenomen.
- Bilo je većih igrača s većom karijerom ali ne pamtim da je klub tako ovisio o jednom čovjeku. Nisam to vidio nigdje u Europi.
Sigurno pamtite i utakmicu s Interom kojeg ste zamolili da prvi susret igrate u Splitu da bi zaradili novac od ulaznica i uopće mogli otići na put?
- Ne bismo mogli poletjeti na prvu utakmicu u Milanu. Zamijenili smo to da skupimo novac.
VEZANI ČLANCI:
Da skupite nešto za sendviče?
- Da, da. Bila su to druga vremena.
Da su bile drugačije okolnosti, možda bi i vaša karijera krenula u drugačijem smjeru?
- Možda, da je bio koji trofej više. Da smo možda bili konkurentniji u prvenstvu, mogli bi postići neku cijenu. Bio sam standardan u mladoj reprezentaciji, kasnije sam debitirao i za A-vrstu. Danas bi to vjerojatno bilo sedam-osam milijuna. Dinamo bi nam pobjegao 10-15 bodova i normalno da su potencijalni kupci to gledali na svoj način. Kasnije se pojavila i Rijeka koja je bila financijski jača od nas.
Druga seniorska utakmica bila vam je derbi na Maksimiru?
- Debitirao sam 1. ožujka protiv Šibenika, a onda sam sedam dana kasnije igrao protiv Dinama u kojem je još bio i Luka Modrić. Izgubili smo 0:1, Vrdoljak je zabio pogodak. Na pripremama sam bio šesti stoper, iza Tudora, Sablića, Živkovića, Buljata i Pandže.
Kojih se još utakmica sjećate iz tog doba?
- One kada smo dobili Dinamo 2:0 na Poljudu kada je Mario Pašalić zabio dva pogotka, 2010. smo osvojili kup nakon što smo izbacili Dinamo u polufinalu. To je ona utakmica kada je Tomislav Butina krivo istrčao pa ga je Senijad Ibričić lobao s trideset metara. Zatim, europske utakmice poput one s Dnjiprom koji je te godine igrao finale Europske lige. Bilo je vrhunskih utakmica, no meni je najbolji doživljaj uvijek bio na zagrijavanju kada istrčiš pred puni Poljud, sve bi gorjelo...
Promijenio je Maloča u Hajduku petnaestak trenera, no najsimpatičnija pojava bila je ona legendarnog Stanka Poklepovića.
- Ma sigurno. On je bio duša od čovjeka. Naučio nas je puno toga, više onih životnih stvari. Uživali smo s njim, takvih više nema.
Hajduk ipak malo predugo čeka naslov?
- Uvjeren sam da je to ova godina. Hajduk igra najbolje.
Maloča je nogomet počeo igrati u Dinamu iz kojeg je otišao kada je iz Karlovca došao Dejan Lovren?
- Tako je. Čim se pojavio, vidjelo se da će biti vrhunski igrač. Meni su odmah rekli da nisam taj i da bih možda trebao ići negdje drugdje. Malo sam lutao u mlađim kategorijama, bio sam u NK Zagrebu, Interu, pa u Kamen Ingradu iz kojeg sam otišao u Hajduk.
VEZANI ČLANCI:
Španjić je bio pošten
Tamo ga je pozvao Joško Španjić?
- U tom je trenutku imao sina koji je igrao stopera. Uvijek to volim kazati da je bio pošten i ostavio me. Znamo da bi mnogi maknuli puno bolje igrače kako bi svom sinu napravili mjesto. Zahvalan sam mu cijeli život.
Na tom putu prema Hajduku bio je i napadač, kažu s dobrim statistikama?
- Igrao sam to u Maksimiru na Ćirinim terenima. Uvijek sam imao brzinu, pa sam to koristio u nižoj ligi.
Pokojni stric je kazao da može umrijeti kada Mario debitira za Hajduk, to se, nažalost dogodilo mjesec dana nakon Maločina debija?
- To je nemoguća priča. Ja sam debitirao 1. ožujka, a on je preminuo početkom ožujka.
Nakon svega, sjajna bi priča bila da se dogodi taj Maločin povratak u Hajduk i posljednji pozdrav na punom Poljudu!
- Naježio sam se, dok to sada pričate. Vidimo i Ivana Perišića koji je na vrhu svijeta, pa želi igrati za Hajduk. Onaj oproštaj kakav je imao Danijel Subašić, ostvarenje je snova...
I još kada bi se sve to poklopilo s Perišićevim dolaskom?
- Uh, naravno. Igrali smo neke utakmice u mladoj reprezentaciji. Poslije Modrića i Kovačića, ima najveću karijeru u našoj reprezentaciji. Njegov dolazak u Hajduk bila bi čudesna priča. Samo on s trona u Hajduku može skinuti Livaju.
Maloča je za A reprezentaciju igrao tek jednu utakmicu, u mandatu Igora Štimca, onu u 2:4 porazu protiv Švicarske na Poljudu. Mislite li da ste u svom najboljem igračkom dobu možda zaslužili još poneki nastup?
- Mislim da sam trebao dobiti poziv u eri Nike Kovača kada sam igrao jako dobro. On je vidio neke druge, nema tu više povratka. Uvijek kažem, puno veći igrači od mene nisu odigrali niti jednu utakmicu, ali su neki puno lošiji igrali - zaključio je Maloča.
VIDEO Emotivan Dinamov navijač: Za mene je Zdravko Mamić gospodin. Njemu su sudili lopovi iz Osijeka
Daj malo ča ne kaki da nije bilo dinama nikad ne bi igrao nogomet. Tvoj stari te gurao u pomladku dinama sve do odlaska u seniore, tata ti se na davao para i trenerima i mamić u. Na kraju je ostao tvoj čača sa onim kafiće u dubravi i tvojim bratom koji je bio bolji igrač od tebe, ali sad prevozi pizze jer je više volio ono što miriše i mladi vole