Josip Vrlić, 34-godišnji sidraš Mladosti i hrvatske reprezentacije, najbolji je hrvatski vaterpolist 2020. godine. Tako je u tradicionalnoj, 33. anketi Večernjeg lista odlučio naš žiri koji su i ovaj put redom činili bivši vaterpolski asovi, i to u ovom sastavu: Josip Pavić, Deni Lušić, Miho Bobić, Renato Živković, Danko Duhović, Hrvoje Herceg i Jure Marelja. Zbog epidemioloških razloga otkazana je tradicionalna Noć hrvatskog vaterpola, pa smo trofej našem slavodobitniku, statutu “Vaterpolist”, rad akademskog kipara Stipe Sikirice, predali na riječkom bazenu uoči finalnog dvoboja Hrvatskog kupa u kojem su se sučelili Jug i Mladost.
Morao proći trnovit put
Vrlić je tako dokazao da ona narodna “najteže je biti prorok u svome selu” ne vrijedi do kraja, Riječanin je (ponikao u Primorju) nagradu za najboljeg hrvatskog vaterpolista primio u svom gradu.
– Puno mi znači što se sve ovo događa u mojoj rodnoj Rijeci, na bazenu na kojem sam odrastao. Volim igrati u Rijeci, to su posebni osjećaji. Jako mi je žao što ove godine zbog pandemije koronavirusa nije bilo gledatelja da uživaju u dvodnevnom riječkom vaterpolskom spektaklu u sklopu kojega je jedan riječki sin postao najbolji u Hrvatskoj – kazao je Vrlić, koji ima najmanje dva rekorda među dosadašnjim laureatima: najstariji je (rođen 25. travnja 1986.) i najteži je – ima 130 kilograma na 198 centimetara visine.
No, Vrlić – ili Hrid s Kvarnera kako su ga prozvali u španjolskim medijima gdje je Josip ostavio značajan trag – tu je svoju masu pretvorio u prednost.
– Svojom impozantnom snagom i fantastičnom pokretljivošću prisiljava suparničke obrane da mu posvete iznimnu pozornost, što znatno olakšava posao vanjskim igračima njegove momčadi u napadu – samo je jedan od komplimenata koji su na Vrlićev račun izrekli članovi našeg žirija. A evo i još nekih:
– Vrlić je sidraš kojega svi braniči svijeta izuzetno respektiraju znajući da kad on dobije loptu na svojoj poziciji, to može završiti samo golom, isključenjem ili petercem. Vrlo stabilan u najznačajnijim utakmicama, odličan u svim segmentima igre sidraša, za takvu masu i snagu izuzetan plivač. Vrlo je pokretljiv, unatoč svojoj korpulentnosti brzo se vraća u obranu, nikada ne miruje.
A da bi došao do samog vrha, Vrlić je morao proći trnovit put. Baš u skladu s onom pričom o “proroku”, morao se dokazivati ne samo izvan Rijeke nego i izvan Hrvatske. Osim u matičnom Primorju, igrao je, naime, i u Barceloneti (taj ga je klub i lansirao u orbitu), potom u Radničkom iz Kragujevca, brazilskom Botafogu, dubrovačkom Jugu, da bi se u ljeto 2019. skrasio u Mladosti. Promijenio je i reprezentaciju, nekoliko je godina pod Rudićevim vodstvom igrao za Brazil (s njim je nastupio i na Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine), a onda su se i u HVS-u sjetili da bi im bio koristan, pa je od 2018. i neizostavni član hrvatske reprezentacije.
Još je u najboljim godinama
Mogli bismo reći “kakav sretan završetak jedne uzbudljive vaterpolske priče”, ali taj završetak će, vjerujemo, potrajati jer Vrlić je još uvijek u najboljim godinama...
A riječki je finale obilovao i nagradama drugim zaslužnicima i zaslužnicama. HVS je – u izboru trenera ženskih ekipa – naslov za najbolju vaterpolisticu 2020. podijelio te dodijelio Emmi Miljković i Matei Skelin, a nagradu im je uručio Perica Bukić, izvršni direktor HVS-a. To se također dogodilo prije finala, a u poluvremenu utakmice predsjednik HVS-a Mladen Drnasin uručio je Tomislavu Družaku, državnom tajniku za sport, posebno priznanje, zahvalu Upravnog odbora HVS-a za sve što je u godini pandemije učinio za vaterpolo i naš sport u cjelini.
U prave ruke. Rijetko skroman i borben sportaš.