Hrvatska gimnastika u posljednjih 15 godina krupnim koracima korača prema europskom i svjetskom vrhu. Nekad smo sanjali da će se barem neki hrvatski gimnastičar ili gimnastičarka plasirati u finale nekog velikog natjecanja, a danas je sasvim normalno ne samo da ostvarujemo plasman u finala već i osvajamo medalje. Na nedavnom Europskom prvenstvu u Riminiju imali smo dvojicu finalista – Filipa Udea na konju s hvataljkama i Tina Srbića na preči. Medalje su ovaj put, na žalost, izostale, no nova prilika stiže već na ljeto – Olimpijske igre u Parizu na kojima ćemo imati dvojicu predstavnika – Tina Srbića na preči i Aurela Benovića na preskoku i na parteru.
Prve seniorske medalje na velikim natjecanjima osvojili smo 2008. godine, kada je na Europskom prvenstvu Filip Ude bio srebrni, a Robert Seligman brončani. Do danas osvojili smo ukupno 15 medalja na velikim gimnastičkim natjecanjima, od toga dvije olimpijske – Ude je 2008. u Pekingu bio drugi na konju s hvataljkama, a Tin Srbić je u Tokiju 2021. također bio drugi na preči. Posebno se pamte zlatne medalje. Srbić je bio svjetski prvak 2017. u Montrealu i europski prvak 2022. godine, dok je Marijo Možnik bio europski prvak na preči 2015. godine.
– Kada bi trebalo ukratko objasniti zašto nekad nismo osvajali medalje, a imali smo i kvalitetne trenere i vježbače, odgovor bi se sveo na jednu rečenicu. Mlađi vježbači shvatili su da je budućnost u jednoj spravi, a ne u višeboju, a osim toga uvjeti treniranja danas su neusporedivo bolji nego u moje vrijeme. Primjerice, Srbić je bio sjajan višebojac, ali je shvatio da u višeboju nema previše mogućnosti osvajati medalje na velikim natjecanjima pa je odlučio trenirati samo jednu spravu – preču. Ista stvar je i s Udeom. Mislim da su njih dvojica u počecima svoje karijere čak bila u nekoliko finala na europskim prvenstvima u višeboju. Imali smo i Maju Predić koja je bila sjajna višebojka i koja je ostvarila plasman u finale na Europskom prvenstvu u Nantesu te na Mediteranskim igrama u Montpellieru – rekao nam je Bojan Šinkovec, koji je nekad bio sjajan gimnastički trener, a danas je u zasluženoj mirovini.
VEZANI ČLANCI:
Posebno je naglasio važnost uvjeta treniranja.
– Danas imamo niz gimnastičkih dvorana: u Nedelišću, Osijeku, Zagrebu... Nekada je samo Zagreb imao dvoranu samo za gimnastiku, onu u Sokolu. I zato je Zagreb bio vrh kvalitete u Hrvatskoj jer drugi vježbači i vježbačice nisu poput nas imali dvoranu na raspolaganju cijeli dan. Doduše, vikendom bismo morali sve sprave iz dvorane spremiti kako bi se neometano mogao održavati plesnjak. A ti plesnjaci bili su izvor zarade za klub. Mi treneri sami smo svojim rukama rastavljali, prenosili i ponovno sastavljali sve sprave kako bi se u ponedjeljak ujutro nastavili održavati treninzi. Dugo nismo imali ni "jamu" ispod preče, koja je bila najopasnija sprava za treninge. Kad se otvorio gimnastički centar u Nedelišću, vježbači iz cijele Europe dolazili su onamo na pripreme. Ista stvar je danas s Osijekom, koji doista ima najmodernije uvjete pa ondje trenutno trenira Ilija Kovtun, sjajni Ukrajinac koji je na posljednjem Europskom prvenstvu osvojio tri zlatne medalje – priča Šinkovec.
A tko bi u njegovo vrijeme, kada nije bilo specijalista za sprave, nego su postojali samo višebojci, napravio veliku karijeru?
– Maja Predić. U to sam sto posto uvjeren. Da je izabrala jednu ili dvije sprave, naosvajala bi se medalja. Jako joj je dobro išao parter, ali i greda – kaže.
Hrvatska je među prvima, još za vrijeme bivše Jugoslavije, počela uvoziti strane trenere u gimnastiku. Posebice Zagreb.
– Jedan od prvih koji je došao bio je Slovak Fijala. Njega sam ja doveo iz Bratislave. Potom je iz Šangaja došao Kinez Ruan koji se jako dugo zadržao u Hrvatskoj. Njegov dolazak u Zagreb još više je ubrzao napredak. Primjerice, Maja Predić je jako brzo naučila i utrenirala neke teške elemente, poput "tkačeva" na dvovisinskim ručama. Kinez je bio strašan radnik, za njega nije bilo odmora ni minute. No ista stvar bila je i s ostalim tadašnjim trenerima. Ja sam provodio u dvorani cijeli dan i danas mi je žao moje obitelji koja je puno trpjela jer me nikad nije bilo doma. Preko tjedna bismo trenirali, a vikendom su bila natjecanja. Kinez je Maji složio i dva sjajna preskoka s kojima je otišla na Svjetsko prvenstvo u Portoriko. Na taj SP nisam išao jer jednostavno nije bilo novca za trenere. Nije to kao danas. U to vrijeme na putovanja je išao samo jedan trener s vježbačima. Maja je ušla u finale preskoka, ali se u finalu "zabila" u spravu i izostao je dobar rezultat. U to vrijeme ona je imala jedan od najjačih preskoka na svijetu – istaknuo je Šinkovec.
U međuvremenu je u Hrvatsku došao još jedan sjajni trener – Igor Križimski koji i danas trenira Udea. No početkom devedesetih, kada je Hrvatska postala samostalna država, počeli smo uvoziti i strane vježbače. Tako je Nenad Solar u Osijek doveo Alekseja Demjanova. Pod hrvatskom zastavom već je 1995. na svom prvom Svjetskom prvenstvu u Sabaeu izborio nastup na Olimpijskim igrama u Atlanti, gdje je u konačnici zauzeo 20. mjesto na karikama. Bio je sjajan višebojac, ali prije svega specijalist za karike, te preču i ruče. Hrvatskoj je donio prva finala na svjetskim (Lausanne 1997. sedmo mjesto na karikama) i europskim prvenstvima (Bröndby 1996. osmo mjesto na ručama i deveto u višeboju) od samostalnosti, bio je zlatni na Univerzijadi u Fukuoki 1995. (karike) i srebrni na Siciliji 1997. (karike) te osvojio sedam medalja na turnirima Svjetskog kupa. Bio je, primjerice, prvi u Cottbusu 1996. na karikama, a godinu kasnije i na karikama i na preči. Veliki Talijan Jury Chechi, olimpijski pobjednik iz Atlante i peterostruki svjetski prvak na karikama, rekao je svojedobno da se boji samo Demjanova. Aleksej Demjanov i njegovi treneri Aleksandar Černov i Nenad Solar na određeni su način probudili gimnastiku u samostalnoj Hrvatskoj i pomogli joj da dođe do razine na kojoj je danas kada proživljava svoje najljepše dane.
– Aleksej je nakon Osijeka došao u Zagreb, pa u Rijeku. Nakon gimnastičke karijere otišao je u Kanadu i ondje nastupao u cirkusu kao akrobat. Nažalost, preminuo je jako mlad, u 48. godini – dodao je Bojan Šinkovec.
Zanimljivo je da su Možnik i Srbić prve velike medalje osvojili trenirajući u staroj dvorani Sokola u prilično lošim uvjetima. Pa čak i Udeova olimpijska medalja nije "proizvod" dvorane u Nedelišću, nego treninga u Bratislavi i Beču, kamo je Ude odlazio godinama.
– Zahvaljujući domaćinstvu Univerzijade 1987. godine, Zagreb je dobio nove sprave. Do tada smo trenirali uglavnom na Elanovim spravama. Jasno, u dvorani Sokola nisu bili idealni uvjeti. Jama je bila prašnjava, nije bila godinama čišćena, a preča je bila jako blizu zida pa je uvijek postojala opasnost da se netko zabije u njega. Time su Možnikova i Srbićeva medalja još vrednije – naglašava naš sugovornik.
U vrijeme bivše Jugoslavije Slovenija je bila daleko ispred svih u odnosnu na druge republike. Oni su u to vrijeme imali vježbače koji su ili osvajali medalje i bili u najužem izboru, poput Kolmana i Pegana. Danas je slovenska gimnastika daleko iza nas.
– Teško je to objasniti. Oni su puno prije nas imali gimnastičku dvoranu u Ljubljani, daleko prije nas počeli su sa specijalistima za sprave. No, očigledno nije im se dogodila kvalitetna generacija i nisu imali kvalitetne trenere. Bojim se da se nešto slično ne dogodi i kod nas. U ovom trenutku nakon ove naše sjajne generacije nema mladih kvalitetnih vježbača. Vidjeli ste na europskom juniorskom prvenstvu da nitko nije bio ni blizu finalima po spravama. U Hrvatskoj je nestalo višebojaca. Mislim da trenutačno nemamo nijednog. Jedno je vježbati šest sprava istodobno, a drugo samo jednu. Zamislite da u tjedan dana morate učiti i polagati šest ispita u školi ili na fakultetu, jasno da bi bilo puno lakše učiti i polagati samo jedan. Trenirati višeboj nije bilo teško vježbačima, nego i trenerima. Gimnastički trener morao je biti jako dobro educiran za svih šest sprava. No u moje vrijeme trener je ujedno bio fizioterapeut i psiholog i drugi otac. Danas je to potpuno drukčije, svi vrhunski vježbači imaju cijeli tim iza sebe. Ja sam nove elemente učio tako da sam dobivao videokasete iz inozemstva i onda sam gledao i proučavao. Nije bilo tehnologije kao danas kada mobitelom možeš sve snimiti, a na internetu je dostupno baš sve. Današnjim trenerima je puno lakše – smatra Šinkovec.
VEZANI ČLANCI:
Ni novca u gimnastici nije bilo kao danas...
– Svjetski gimnastički savez shvatio je da je uvođenjem financijskih nagrada na svjetskim kupovima napravljena velika stvar. Svi najbolji vježbači počeli su dolaziti na sva natjecanja, a svojim su dolascima privukli sponzore, ali i punili dvorane – tumači umirovljeni gimnastički trener i dodaje kako danas vježbači odlaze na pripreme u zemlje s vrhunskim uvjetima, a nekad se odlazilo na pripreme na otok Silbu.
– Žao mi je što je taj sportski objekt propao. Mi smo na Silbi vježbali u prirodi. Odlazak onamo bio je sjajna motivacija za vježbače. Svi su se međusobno družili, danas toga nema. Svašta smo tamo radili kako bi se djeca zabavila, a treninge smo imali dvaput dnevno. Jasno, mi smo možda imali sreće jer u ono vrijeme nije bilo interneta ni videoigrica pa se velik broj djece upisivao na gimnastiku. Imali smo široku bazu. Danas je zanimanje za gimnastiku sve manje, pa čak i djevojčice idu radije trenirati nogomet. Gimnastika je jako težak sport za treniranje i traži veliko odricanje, a financijska korist je nikakva. Osim ako nisi olimpijski pobjednik. Današnji treneri griješe u jednoj stvari – prerano usmjeravaju djecu da treniraju jednu spravu. Treba ipak početi sa svih šest sprava kod muških, odnosno sve četiri kod ženskih vježbača – veli Šinkovec.
Zanimljivo je da u samo dvjema spravama nemamo kvalitetne vježbače – a riječ je o krugovima i karikama.
– Te su dvije sprave jako teške za treniranje. Zahtijevaju snagu i svakodnevne odlaske u teretanu. A odlazak u teretanu ipak zahtijeva jedno određeno vrijeme. Čak smo na ručama imali Breza koji je bio dobar na toj spravi. Ali na kraju su ga ozljede zaustavile. Pokušavao je Gorički kao trener gurati ruče, ali to nije zaživjelo – objašnjava.
Pred kraj trenerske karijere je i zaplakao...
– Jesam, kad je Ude osvojio srebrnu medalju. Imao je 22 godine i svi oni teški trenuci koji su ga pratili došli su na naplatu – kaže o tome što ga je pogodilo.
Te 2008. na Olimpijskim igrama u Pekingu, sa svega 22 godine, Ude je izveo čudo i zgrabio srebro. Uz Blanku Vlašić (srebro u skoku u vis), Snježanu Pejčić (bronca u streljaštvu) te Sandru Šarić i Martinu Zubčić (bronce u tekvondou) u Hrvatsku je donio medalju i instantno postao zvijezda koju su tisuće ljudi dočekale na trgu u Čakovcu.
– Ljudi tada nisu znali što je gimnastika, koju mnogi miješaju s atletikom. Mi gimnastičari alergični smo na to. Pitaju me bavim li se atletikom. Rekoh, da, prestao sam trčati na 100 metara, sada sam na 800. Čudno me gledaju kad im tako odgovorim. Šalim se, naravno, ali razlika je golema. Znali su mi se smijati zbog trikoa koji nosim, kao da je to badić – prisjeća se Ude koji je počeo trenirati gimnastiku 1993. godine, baš kada je Demjanov došao u Hrvatsku.
– Bilo je to u rujnu 1993. Počelo je tako što je moj sadašnji trener Mario Vukoja u školi dijelio letke o gimnastici. Tada je to bila novost. Donio sam mami letak, a ona je bila jako sretna jer sam doma porazbijao krevete, ormare, skakao sam salto s ormara... Bila je sretna što me može poslati nekamo gdje ću drugima uništavati imovinu. Počelo je kao igra. Za dva mjeseca napredovao sam više od onih koji su trenirali dvije godine. Trener je mami rekao da bi nešto moglo biti od mene ako nastavim. Gimnastika mi je od početka bila super, osobito trampolin i jama sa spužvama – kaže nam.
Njegov uspon počeo je trenerskim angažmanom Igora Križimskog.
– Igrom slučaja čovjek iz Čakovca poslovno je surađivao s ruskim gradom Vladimirom, u kojem se nalazi gimnastička škola u kojoj sam 1996. upoznao Križimskog. Inače, u toj gimnastičkoj školi trenirao je Nikolaj Andrianov koji ima 15 olimpijskih medalja i jedan je od najuspješnijih gimnastičara svih vremena. Imao sam sreću što me trenirala i takva legenda. U Hrvatskoj nismo imali uvjete, a taj ruski kompleks sadržavao je 14 dvorana, što je meni bilo nevjerojatno. Kao desetogodišnjaku bile su mi to najteže pripreme u životu. Bio sam daleko od kuće, 1990-ih je bilo drugačije nego danas, a svakih nekoliko dana čuo sam se s mamom. U Vladimir sam drugi put otišao 1998., nakon čega smo Križimskog pozvali u Hrvatsku. Godine 1999. stigao je ovamo sa svojim vježbačem koji je odustao poslije godinu dana. Križimski je malo hladan, ali promijenio se otkako je u Hrvatskoj. Na početku je to bio strogi ruski režim – treniraš ili ne, nema zezancije. Kada je prvi put došao u međimursku dvoranu, odmah se htio vratiti u Rusiju. Pitao je: "Što je ovo?" Od spomenutih 14 dvorana u Vladimiru, svaka je bila namijenjena jednoj disciplini. I za današnje su pojmove to nevjerojatni uvjeti. Trener nije vidio smisao toga da se praktički trenira u šupi – kazuje nam Ude.
Desetak godina odlazio je zato na pripreme u Bratislavu.
– Spavali smo u podrumu ispod dvorane. Iznad nas su bile rešetke, kao u zatvoru. Bio sam najstariji od nas desetak, cura i dečki, pa sam morao paziti na ostale. Znalo se dogoditi da sam lovio štakore i bacao ih van. Sami smo si kuhali i čistili. Koliko je god bilo teško, nedostaju mi takve pripreme. Svakodnevno smo jeli piletinu i rižu. Čovjek bi rekao da će mi se nakon toliko godina zgaditi ista hrana, ali i sada je mogu jesti iz dana u dan. Gledajući iz ovog kuta, uvjeti nisu bili najbolji. No cijenom su bili prihvatljivi, a Bratislava nije ni daleko – veli Ude.
Marijo Možnik još je 2014. godine osvojio svjetsko srebro, godinu dana poslije postao i europski prvak, ali uvjeti za sportsku gimnastiku u glavnom i najbogatijem hrvatskom gradu nisu se promijenili. Zagrebački talenti, hrabre djevojke i momci, i dalje su vježbali u 134 godine starom Sokolskom domu, sa stražnje strane Hrvatskog narodnog kazališta. Nije problem u starosti dvorane, nego u tome što vježbači zbog loših uvjeta riskiraju teške ozljede. Ponavljamo, preča na kojoj je Srbić, a prije njega Možnik, uvježbavao elemente vrijedne medalja pričvršćena je za šank noćnog kluba koji se nalazi u prostoriji ispod njihove dvorane. Ipak, nakon Možnikovih i Srbićevih medalja dogodio se gimnastički centar Lučko.
– Da, ne bih se u potpunosti složio da je hrvatska gimnastika napredovala zbog uvjeta. Velik broj medalja osvojili smo bez obzira na loše uvjetima, dok se vježbalo u starim dvoranama. Što će donijeti bolji uvjeti, vidjet ćemo u narednim godinama. Za sada je Aurel Benović produkt novih uvjeta. Svi ostali naši medaljaši trenirali su u lošima. Vjerujem da će se u Parizu nastaviti tradicija osvajanja medalja. Hrvatska je već sada pravo veliko čudo na europskoj i svjetskoj gimnastičkoj sceni. Svi se čude kako uspijevamo – kaže Marijo Možnik, predsjednik Hrvatskog gimnastičkog saveza.
