Zagreb 2050. Čist, lijep, zelen, pun turista koji šeću ulicama očišćenim od automobila, piju savsku vodu i uplaćuju organizirane obilaske među kojima je i jedan krajnje neobičnog naziva "Walking hrvatske gradjevine Tour by O'Tihomir". Brižno začešljani vodič s naočalama dočekuje znatiželjnike na meeting pointu u centru grada kraj spomenika plavoj vrećici. "Hi, everybody! Hvala što ste uplatili naš Tour tijekom kojeg ćete se upoznati s napuštenim atrakcijama grada i njihovom bogatom povijesti. Krenut ćemo od, evo, ove zgrade iza mojih leđa koju zovemo Paromlin, a podignuta je prije gotovo 150 godina i djelo je najboljih arhitekata svoga vremena. Odavde je nekoć išlo brašno za cijelu Austro-Ugarsku, pa i izvan nje, a njoj, zamislite, još nije istekla uporabna...", nije O'Tihomir stigao do kraja ni izgovoriti rečenicu kad se uz jezivu buku dio konstrukcije srušio gotovo na glave uspaničenih turista koji su se razbježali na sve strane. Jedva ih nagovorivši da nastave dalje, doveo ih je do obližnje stare zgrade Zagrebačke banke.
"Ova je građevina primjer vrhunskog modernizma 20. stoljeća, pripadala je banci, a smještenu u centru grada, uz željeznički kolodvor, nijedan je putnik nije mogao promašiti. Tu se svaki dan odlučivalo i kreditiralo, a na višim su katovima mešetari vagali rizike i pratili ponude. Tko je imao love, morao je tu doći. Danas je ova građevina okupljalište vucibatina i ološa, puna je igli i kondoma, pa nećemo zalaziti jer nije sigurna. Policijska noga od 2025. tu nije kročila", ponosno će vodič sliježući ramenima na pitanje zašto je ne obnove. "Evo nas sada kod zgrade Vjesnika", reći će nešto kasnije. "Djelo je to arhitekta Antona Ulricha, a s nje se pruža predivan pogled na Zagreb.
Bila je dom jedne od najvećih izdavačkih kuća u ovom dijelu Europe, tu je pet tisuća ljudi dolazilo na posao i stvaralo razne novine. Pravi logor!". "Što je sad unutra?", dobaci netko iz grupe. "Ništa posebno...", kaže vodič i slegne ramenima. "U povjerenju, tu noću nosimo stare štednjake", namigne značajno i potrpa grupicu u električni kombi i pravac – Maksimir! "E, ovdje se igrao nogomet. Zapravo se još igra, ali neke manje važne utakmice. Ovo je, inače, gospodin Barišić koji tu živi. Tu su igrali Pele i Cruijff, ovdje je Luka Modrić osvojio svoje prve trofeje, tu se 1990. raspala Jugoslavija, a pjevao je David Bowie. Ove godine obilježit ćemo 50. godišnjicu prvog najavljenog rušenja stadiona, premda je Ripper još i prije pjevao 'Srušit će se stadion'.". "Pa što čekate", upita netko, na što nemoćni vodič još jednom - slegne ramenima. Jer, u tom smo sportu svjetski prvaci i ni Francuzi nam ništa ne mogu.
Premda Dinamovi navijači više i ne trzaju na najave da će Zagreb dobiti novi nogometni dom, polemike na društvenim mrežama otišle su i ovaj put u istom smjeru s porukama tipa "nosite ga Tuđmanu na Mirogoj", "zar sve mora u Mordor" ili "neka vam Mamić plati". Naravno da bi bilo gdje drugdje zvučalo čudno da Government gradi nekakav stadion, ali u našem slučaju to i nije tako nelogično ako se problem razvlači na desetljeća i ako Vladu stalno obilaze iz Uefe i upozoravaju da na organizaciju velikih utakmica tu ubuduće možemo zaboraviti. A to onda postaje i njezin problem. Naravno i da bi primjerenije ipak bilo da takvo što napravi privatni kapital, a Vlada i Grad Zagreb najviše bi pomogli rješavanjem imovinskopravnog statusa i rušenjem postojećeg, po život opasnog objekta nadomak samom centru.
Naravno i da se stadion može napraviti bilo gdje drugdje, ali što s ovim nesretnim objektom? Pustiti da na tolikom placu trune kao sve prije navedeno? Jednom kad se shvati da su nogometne arene odavno prestale biti simbol blatnjavih koljena i ludila, da je stadion danas jeftinije sagraditi nego ga srušiti, i da je teže osmisliti kako da on živi 365 dana u godini, nego naći onoga tko bi ga podigao, možda se nešto po tom mučnom pitanju i dogodi. Čisto orijentacije radi, Galatasaray je ugradio na krov svog stadiona Ali Semi Yen 10.404 panela koji proizvode 4,2 megavata struje, što je snaga dovoljna za 2000 kućanstava. Sam klub je u osam mjeseci uštedio oko 350.000 eura troška. O turističkim i proračunskim koristima koje bi se dobile otvaranjem ozbiljnog interaktivnog muzeja nogometa ili hotela u sklopu stadiona i puno većeg fan shopa nego što je postojeći, moglo bi se govoriti danima. Prije svake akcije moralo bi se i jednom zasvagda utvrditi i tko će voditi brigu o stadionu, njegovim rashodima i prihodima, a da to po mogućnosti ne bude sadašnji vlasnik. Za sva ostala pitanja, tu su vam velikani Facebooka...
>> Policija trpa u maricu navijače Hajduka
Nista od stadiona. Dok god traje i nastavlja se pametovanje inicirano i dnevno usmjeravano od medija, a pogotovo od VL-a, od stadiona nista. Kad jedna odluka o gtadnji pocne sazrijevati, evo vam VL-a koji onda pocinje sa polemikom i pruza njihov javni prostor samim "strucnjacima" poput Otte Barica pa sve do Goluze iz Mosta ili pojedinaca iz Mozemo i SDP-a, koji svaki od njih sve zna i naravno zapocinje novu polemiku ili politiziranje. Javljaju se neki arhitekti, koji opet svali od njih ima drukciju ideju za koju tvrdi, da je najbolja. I naravno, da pod takvim uvjetima i u takvoj klimi odluke o gradnji stadiona nema. Nemoze se takva odluka donositi na osnovi ulice i medija. I dok god bude tako, od stadiona nece biti nista.