Što Hrvatska može naučiti od vatrenih? Interesantan naslov bivšeg redakcijskog kolege me privukao, zanimalo me doista što to jedna Hrvatska može naučiti od svoje nogometne reprezentacije, koja je, eto, tek uspjela izboriti osminu finala Eura?
Pa tako izbornika Čačića uoči sraza s Portugalom proglašava boljim od premijera, boljim od čelnika najjačih hrvatskih stranaka, pa čak i izvrsnijeg od bilo kojeg gospodarstvenika. Atmosferu, koju nije vidio izbliza, samo je o njoj čitao, prava je, pobjednička, hrvatska, upravo onakva kakav treba ovom narodu.
Zajedništvo svih Hrvata. Naposljetku, nogometne reprezentativce smatra se oglednim primjercima hrvatske izvrsnosti. Uglavnom, nakon tog štiva, u kojem nema dubinske analize, već je to populistički tekst, u kojem samo nedostaje floskula “tako se igra za Hrvatsku”, (što je, doduše, izjavio izbornik Ante Čačić nakon što je Hrvatska pobijedila furiju u nevažnoj utakmici). Sve te teze su, eto, bile na kušnji u Lensu te subote 25. lipnja od 21 sat.
Za početak, nije mi se svidjelo što igramo u kockastim dresovima jer je Hrvatska sve svoje najveće pobjede ostvarila u pričuvnoj plavoj garnituri. Bojao sam se prokletstva tog kockastog dresa. Onda je prijatelj na kavi dobacio:
– Ma, taj plavi dres. Pa to nije hrvatski dres, taj me previše podsjeća na dres one bivše zemlje.
Biti Hrvatom tih dana ipak znači osjećaj pripadnosti, duboko domoljubni osjećaj prema naciji, mnogima i osjećaj prema vjeri. I ta nacionalna euforija, u kojoj Rakitić, Modrić, Mandžukić igraju za Hrvatsku, za njezin napaćeni narod, za himnu i zastavu, postane odveć opterećujuća. Jer kako poslije objasniti slabiju utakmicu, promašenu prigodu ili lošu taktiku?
Po tko zna koji put ulovljeni smo u zamku nacionalne euforije jer nakon dvije i pol dobre, na trenutke i odlične igre, Hrvati postaju “nadnarod”, a izbornik najbolji strateg na svijetu. I onda dođe nokaut utakmica, Raketa ostane “bez goriva”, Luka zarobljen daleko od gola, Perišićevu biciklu pukne pedala, a najbolji od svih izbornika prekriži ruke “kak bogec bistrički” (iako se priženio u Markuševcu) i gleda u nebo.
I najgore je što smo podlegli optičkoj varci u kojoj smo mi bili bolja momčad. I tako će gubitnici iz Lensa opet doći na Pleso, na aerodrom na koji su u posljednja tri mjeseca sletjele grupe srednjoškolaca i maturanata sa svjetskim zlatima u mnogim područjima znanosti. I neće ih dočekati zastave i trube i oni neće biti ponos naše nacije.
Već štreberi, koji ionako neće naći posao jer će ga dobiti nesposobni i podobni. Tako je to bilo u korumpiranoj državi. Pa ćemo se čuditi kako nam kvalitetni kadrovi bježe iz Hrvatske.
A što mi možemo naučiti od ovih kockastih? Na primjer da ne gubimo ključne utakmice!
Žao mi je ovih jadnih isfrustriranih likova. Nije njima lako ...