Barcelona, kolovoz 1992., Olimpijske igre i žestoki vaterpolski finale između Španjolske i Italije. Nakon što su Talijani poveli s 4:1, Španjolci su napravili preokret i 42 sekunde prije kraja poveli sa 7:6. No, nisu uspjeli sačuvati tu prednost, poslije su u produžecima i izgubili (8:9), ali te 42 sekunde izabrane su za naslov filma o tom finalu, španjolskoj reprezentaciji, a zapravo najviše o našem stručnjaku Draganu Matutinoviću (69), tadašnjem izborniku furije, kojega u filmu glumi Tarik Filipović.
Rijedak je to kompliment, o mnogim su našim sportašima napisane knjige, ali samo je o Matuti snimljen i igrani film. A nakon što smo odgledali film, za detalje smo pitali samog Matutinovića.
Prenaglašena strogoća
– Bio sam sa sinovima na glavnoj premijeri u Barceloni prošle godine, sreo sam se s dragim ljudima. Nisam bio na hrvatskoj premijeri u Zagrebu, ali ću s prijateljima pogledati film u Splitu. Doživljavam to kao još jedno priznanje. Reprezentaciju koja je bila na dnu svjetskog vaterpola doveo sam u vrh – kazao je Matutinović, dodavši:
– Film je prilično realan, iako mislim da je malo prenaglašena moja strogoća, nisam bio monstrum, iako sam tražio red, rad i disciplinu. Tarik je puno stroži, gotovo bez osjećaja.
A je li istina ono da ste Španjolce tjerali da u Andori trče do vrha planina dok ste im iz auta davali upute?
– E, to je istina, bili su u tjelesnom smislu prilično zapušteni, trebalo je to nadoknaditi.
Jeste li zadovoljni kako vas je Tarik "skinuo"?
– Mislim da je u cjelini odlično odigrao svoju rolu. On ne zna španjolski, pa je sve što je na filmu izgovorio naučio napamet. Svaka mu čast! Proveo je u Barceloni 40 dana i gotovo me svakodnevno zvao raspitujući se za poneki detalj.
Inzistirali ste da se u reprezentaciju uključe i igrači iz Madrida koji su viši i jači, jesu li se Katalonci bunili zbog toga?
– Nisu se bunili, uspjeh ih je ujedinio. Igrači su se bojali mene, ali kupio sam ih znanjem. A imao sam i veliku podršku predsjednika saveza Pujola. Kako sam redom izbacio nekoliko igrača za koje se mislilo da su nezamjenjivi, on se u jednom trenutku pobojao da ću prebrisati i Estiartea. Koji se također morao mijenjati. Jer što vrijedi to što je on bio najbolji strijelac na mnogim natjecanjima, a Španjolska je bila 11. na svijetu. Zato mi je Pujol rekao: "Ako ćeš maknuti i Estiartea, molim te najprije javi meni da znam objasniti novinarima." No, nisam maknuo Estiartea, on je uz još neke igrače bio okosnica momčadi. Pa i one koja će četiri godine poslije u Atlanti osvojiti zlato.
Je li istina da je buntovni Pedro Garcia, kojega je u filmu odlično odglumio Jaime Lorente, imao probleme s drogom?
– Uglavnom je to istina. Morao sam se boriti sa svime i svačime, ali tako je u svakoj reprezentaciji.
A kakva su vaša sjećanja na te 42 sekunde i, poslije, produžetke?
– Zapravo je u filmu to malo skraćeno da bi bilo više nabijeno emocijama, mi smo u stvarnosti odigrali šest produžetaka. Bilo nam je svima žao zbog izgubljenog zlata, isprva je zavladao muk i krenule su suze, ali kasnije smo shvatili da je to najveći uspjeh španjolskog vaterpola dotad. Bili smo na prijemu i kod kralja.
Talijane u filmu nije vodio Hrvat Ratko Rudić, nego Srbin Igor Popović. Redatelj Alex Murrull očito je tako želio pojačati dramatiku finala. No, vi ste uistinu tada ušli u klinč s Rudićem?
– Nije to bilo toliko zapaljivo kako izgleda u filmu. Ali imali smo razmirice. Zamjerio sam mu što nije otvoreno govorio o agresiji Srbije na Hrvatsku. Meni su tada majka i otac bili u skloništu...
Vidi se da ste osvojili Španjolce, zašto ste 1994. prekinuli s njima?
– Otišao sam prije SP-a u Rimu jer se promijenio predsjednik. Novi mi je srezao budžet, drastično skratio pripreme. Kad sam s tim izašao u novine, došlo je do sukoba i razlaz je bio neminovan.
Španjolce sam naučio raditi
Matuta je nakon toga preuzeo Francusku, poslije je vodio i druge nacionalne vrste, njih sedam, ali ne i hrvatsku mušku selekciju, što je san svakog hrvatskog trenera... No, da provjerimo još jednu sitnicu: u filmu se spominju žvake s okusom lubenice, bez kojih Matuta nije mogao?
– Ma, kakve žvake, kakva lubenica, taj detalj je očito trebao redatelju da malo zaoštri moj profil. Ima u filmu poprilično fikcije i izmišljenih detalja, ali u cjelini sam zadovoljan. Naglasio je ono bitno: da sam španjolske igrače naučio raditi.
VIDEO: Silvio Marić o Bišćanu: To je bio pravi potez Dinama, da su se odlučili za jedno takvo ime. Za njega se ja ne bojim
Matutinović je bio prgav, ali i uspješan. Šteta što nije vodio hrvatsku mušku reprezentaciju, ali nije ni Ozren Bonačić koji je jednako to zaslužio. Očito je da u svakom trenutku nismo imali najbolju osobu za vaterpolskog izbornika, kao što nemamo ni sada. Inače bi medalja bilo i više, ovako smo slabiji od Srbije, Mađarske, Italije i Španjolske.