Još prošle godine, na dan utakmice Francuska – Hrvatska u Moskvi, iz Rusije je lansirana vijest da je Dinamo postao svjetski poslijeratni rekorder kao jedini klub čijih su čak 14-orica nogometaša sudjelovala u finalu Svjetskog prvenstva. Od te brojke njih desetorica čak su bila i ponikla u maksimirskoj školi nogometa te tako zadovoljavaju Fifin kriterij “home-grown player”, što znači da su u Dinamu proveli najmanje tri godine između svojega 15. i 21. rođendana.
Lista tih igrača na Dalićevu popisu za akcije sa Slovačkom i Azerbajdžanom ponešto je smanjena, ali Hrvatska i danas ima osmoricu nogometaša koji su se školovali u čuvenoj maksimirskoj školi: Tina Jedvaja (rođen 1995.), Karla Bartoleca (1995.), Dejana Lovrena (1989.), Milana Badelja (1989.), Matea Kovačića (1994., bio je pozvan pa je otpao zbog ozljede), Luku Modrića (1985.), Josipa Brekala (1998.) i Brunu Petkovića (1994.).
Neki od njih, poput Modrića, Lovrena i Kovačića, ostvarili su spektakularne transfere i osvajali europske trofeje, dok neke takva slava tek čeka. Primjerice, Bruno Petković centarfor je svjetskoga kalibra, kojemu ne samo da cijena raste zbog nastupa za reprezentaciju, nego će ove jeseni biti i u najraskošnijem izlogu, Ligi prvaka. Kao klinac je s 12 godina prvi put protrčao Maksimirom. Njegov ostanak tada je potpisao današnji tajnik Zagrebačkog nogometnog saveza Davor Blašković, sin Dinamove legende Filipa Blaškovića, koji je tada bio trener u Dinamovoj školi.
– U Dinamu sam radio od 1999. do 2009. godine i istina je da sam prvi vidio Petkovića na djelu.
Tadašnji šef Dinamove škole Mirko Jozić kazao mi je da je na probu, po nečijoj preporuci, došao nadareni dečko iz Metkovića i da bi ga trebalo pogledati. Imao je tada 12 godina – kaže Blašković i nastavlja:
Lomio protivnike kao čunjeve
– Bruno je tada odradio dva treninga i to je bilo sasvim dovoljno. Uočio sam dečka fine tehnike, “mekoću” u primanju, odigravanje lijevom i desnom, dribling... sve ono što napadač treba imati. Naravno, bio je i gol-igrač. I kako sam tada bio na funkciji trenera, na meni je bilo da donesem odluku o njegovu ostanku, a ja o tome nisam imao dvojbe.
Tako je Bruno Petković ostao u Dinamu. Preselio se iz Metkovića u Zagreb, bio podstanar kod sad već legendarnog Dinamova trenera Joze Bandića. Kasnije je iz Dinama prešao u Zagreb, potom HAŠK i Dragovoljac, a onda nakon deset godina, kao gotov igrač, ponovno stigao u Maksimir.
Davor Blašković, koji je u Dinamu tri godine vodio i Andreja Kramarića, svojedobno je prosudio dolazak Matea Kovačića iz Linza u Dinamo. Također kad je bio 12-godišnji dječak.
– Moj kolega Miro Stipić dogovorio je tada prijateljsku utakmicu, gostovanje mlađih pionira Linza u Maksimiru. Bili smo čuli kako ta generacija njihovih klinaca nije dvije godine izgubila utakmicu. Susreli smo se na pomoćnom igralištu juniora u Maksimiru – kaže Blašković.
Tada ste bili u neobičnoj ulozi?
– Da, bio sam sudac na toj utakmici. Taj maleni iz Linza stalno je bio u mojoj blizini. Shvativši da govori naš jezik, počeli smo komunicirati. Predstavio se kao Mateo, podrijetlom iz Kotor Varoša. Pa iako je u toj utakmici bio najbolji igrač Linza, mi smo ih pobijedili 4:1. A naš klub, preko tadašnjeg šefa škole Božidara Šikića i trenera Željka Pakasina, stupio je u kontakt s Mateovim roditeljima te je započet proces njegova dolaska u Dinamo. Bila je to naša velika pobjeda jer Mateo je već tada imao ponudu Intera od 300.000 eura – prisjeća se Blašković.
Kovačić je prvi nastup za Dinamo imao na turniru klinaca u Firenzi, a posebno upečatljiv bio je detalj s turnira u Nedelišću.
– Tada smo u finalu pobijedili Hajduk s 2:0, a Mateo je suparničke igrače u svojim slalomima rušio kao čunjeve – opisao nam je Blašković, koji kao najdraže uspomene čuva Dinamove dresove koje su mu poklonili Kovačić i Petković u znak zahvalnosti.
Ima ih ukupno deset
Na kraju, vratimo se još malo na početak priče i finale SP-a, i koga je to Dinamo nadmašio ili dostigao. Naime, posljednji finalist SP-a koji je imao 14-oricu svojih bivših ili aktualnih igrača bila je praška Slavija još davne 1934. godine u sastavu Čehoslovačke (poražena u finalu od Italije 1:2).
Prvi sljedeći na toj listi je Juventus koji je u finalu SP-a 2006. godine imao 13 svojih bivših ili tadašnjih u redovima reprezentacija Italije i Francuske. U finalu SP-a 2010. godine Barcelona i Ajax imali su po osmoricu igrača iz svojih akademija. Za Španjolsku bili su u zapisniku Iniesta, Xavi, Pique, Puyol, Busquets, Pedro, Valdes i Reina, a za Nizozemsku Stekelenburg, Van der Wiel, Heitinga, De Jong, Sneijder, Ooijer, Babel i Van der Vaart.
Dinamovih sadašnjih osam do Eura 2020. godine narast će najmanje na deset, jer vratit će se Andrej Kramarić i Šime Vrsaljko...
Konačno članak ovog Dasovića na koji je dozvoljen komentar.Ide promjena vremena.