Ditzingen, Marsonia, Željezničar, Zagreb, Dinamo, Wolfsburg, Bayern, Atletico Madrid, Juventus, Al-Duhail, Milan. To je nogometni put nekadašnjeg hrvatskog reprezentativca Marija Mandžukića, strijelca najvažnijeg pogotka u hrvatskoj nogometnoj povijesti, protiv Engleske u polufinalu Svjetskog prvenstva u Rusiji (2:1 za Hrvatsku). Tome treba dodati i malonogometne nastupe, dok je bio u rodnom Slavonskom Brodu, pa i u vrijeme igranja za hrvatske prvoligaše.
Prije 10-ak dana Mario je potpisao ugovor s vodećom momčadi talijanske Serie A, Milanom. Time je u grandiozan niz dodao još jedan veliki klub i potvrdio da je i dalje, u 35. godini, spreman za najviše ciljeve. Ugovor je potpisan do kraja tekućeg prvenstva, s dobrim naznakama da se produlji i za sljedeću sezonu.
Bježao iz škole na trening
U Milanu se Mario pridružio nogometnom velikanu, nekadašnjem švedskom reprezentativcu bosanskih korijena Zlatanu Ibrahimoviću te hrvatskom reprezentativcu Anti Rebiću. Milan je sastavio ubojit napad, na pravim mukama bit će protivničke obrane s jednim jedinim pitanjem – koga čuvati?
Mandžukić u Milanu neće biti lider, nije to bio ni u jednoj svojoj momčadi, ali u svakoj je bio autoritet i onaj kojeg se svi boje.
– Nikad ne odustaj i čekaj pravi trenutak – otkrio je Mandžukić, u vrijeme dok je igrao za Juventus, pobjednički recept na društvenoj mreži.
A Marijeva nogometna priča počela je praktički još u pelenama. Loptu je počeo šutati čim je prohodao, trčao je za njom puno prije nego li ga je otac Mato sa šest godina odveo u njemački Ditzingen. Lopta mu je bila omiljena igračka, igrao se njome i vani i u kući. Kada su mu bile samo četiri godine, loptom je u svojoj sobi razbio luster. Po povratku u Hrvatsku otac ga je upisao u Marsoniju. Već kao klinac bio je jako vrijedan. Redovito je dolazio na sve treninge i nikad mu nije bilo teško odraditi bilo koju vježbu.
Nekad je čak bježao iz škole da dođe na trening u drugoj smjeni. Odmah se vidjelo da se želi profesionalno baviti nogometom. Damir Ruhek, trener koji je pet godina vodio Super Marija i kod kojeg je igrački “prohodao”, biranim je riječima govorio o svom najboljem učeniku. Mario je, kaže, već u jedanaestoj godini na Cooperovu testu istrčao 3300 metara za 12 minuta, što dovoljno govori o njegovim fizičkim predispozicijama. Instruktori u HNS-u mislili su tada da su Mandžini testovi – krivotvoreni!?
– Kod mene je Mandžo igrao na desnom boku, ali svejedno je zabijao. Jednom je prilikom već u prvom poluvremenu dao dva gola. U nastavku sam ga premjestio u napad, ali poslije utakmice mi je prišao i rekao: “Treneru, nisam ja za napadača!” Znamo da je kasnije najviše zablistao upravo u napadu, ali prava je istina da on može igrati sve – ističe Ruhek, omiljeni Mandžin trener iz djetinjstva.
Mario je oduvijek bio univerzalac. Osim u špici, on podjednako kvalitetno može odraditi posao i u vezi i na boku i na stoperskoj poziciji. Međutim, treneri su ga u mlađim uzrastima uglavnom stavljali na desni bok sve dok kao sedamnaestogodišnjak nije završio na posudbi u brodskom Željezničaru. Tamo ga je trener Darko Basara premjestio u vrh napada, što se pokazalo kao pun pogodak.
– Bila je veljača 2004. godine, Mandžukić se na prijateljskoj utakmici mrštio na desnom boku. Pitao sam ga zašto je neraspoložen, a on mi je postavio ultimatum: ne prebacim li ga u napad, odustat će od nogometa! Udovoljio sam njegovu zahtjevu i hvala Bogu što je tako – rekao je Basara.
I tu je počela Mandžina napadačka priča.
Ključnu ulogu pri prelasku u Zagreb odigrao je Marijev otac Mato Mandžukić. Kontaktirao je menadžera Ivana Cvjetkovića Tarzana i u nekoliko riječi objasnio mu da ima sina nogometaša, kojeg uopće nije hvalio. Samo ga je zamolio da ga malo pogleda i da mu, ako mu se svidi, postane menadžer. Predsjedniku Zagreba Draženu Mediću Mato je životom jamčio da će imati koristi od Marija i da će zaraditi na njemu.
Iz Zagreba je Mandžo otišao u Dinamo, a onda ga je put ponovno odveo u Njemačku. Wolfsburg ga je kupio 2010. godine, a samo dvije sezone kasnije stigao je poziv iz najvećeg njemačkog kluba – Bayerna. U svojoj prvoj sezoni u Bayernu Mario je završio kao četvrti strijelac Bundeslige, ali zato je uzeo sva tri naslova.
I sve je bilo idealno za Mandžu do dolaska Pepa Guardiole, u čije se planove jednostavno nije uklapao, pa je 2014. godine sreću odlučio potražiti u Atleticu. Iako su ga navijači odlično prihvatili i u Španjolskoj, a Mario se svojim karakteristikama savršeno uklapao u ratnički stil te u debitantskoj sezoni zabio 20 golova u 42 utakmice, ni ljubav s Atleticom nije dugo potrajala.
Tako je već 2015. godine stigao u Juventus. Mnogi su bili skeptični kada ga je Stara dama platila 21 milijun eura, ali pokazalo se da je Mandžukić u Torinu dosegnuo gotovo status božanstva.
Iako nije zabijao puno, Mario je na terenu uvijek išao do kraja i pružao svoj maksimum, čak i onda kada se činilo da više nema snage.
– Sretan sam što sam igrao i što još uvijek igram u odličnim klubovima. U svakom dajem sve od sebe, svaki mi je drag i nijedan ne mogu posebno izdvojiti – rekao je Mandžukić prije nekoliko godina u Slavonskom Brodu, dok je davao darove najmlađim pacijentima na odjelu pedijatrije brodske bolnice.
Poručio je tom prilikom da onaj tko želi uspjeti mora biti jak i hrabar i nikad ne smije odustati, bez obzira na to radi li se o privatnom životu, sportu ili poslu. Na upit kako se osjeća kad izgubi, objasnio je kako su i porazi sastavni dio sporta i kako se treba naučiti nositi s njima, ali i priznao:
– Osobno jako teško podnosim poraze. Danima ni s kim ne razgovaram i ne javljam se na telefon.
Jednog od okupljenih klinaca zanimalo je psuje li doista suce na terenu kada je ljutit ili samo glumi?
– Moram biti opasan i ljutit na terenu, da me se protivnici boje, ha, ha! Međutim, u privatnom životu to nestane – rekao je hrvatski napadač.
O Mandžukiću su biranim riječima govorili mnogi domaći i inozemni stručnjaci. Nije ni čudo – ne postoji trener na svijetu koji ne voli igrača koji zabija golove i donosi mu pobjede.
– Dok je zdrav i dok ima svoj karakter i svoju volju za igranjem nogometa, Mandžukić ima mjesta u svakoj momčadi. Tu nema nikakve dileme – rekao je prije dvije i pol godine jedan od najiskusnijih hrvatskih trenera, najpoznatiji slavonski brk Ilija Lončarević.
Nekadašnji Mandžukićev trener u Juventusu Massimiliano Allegri izjavio je pak kako je Mario sjajan napadač koji nikada ne griješi.
– Nije slučajno bio dio Bayernove momčadi koja je osvojila Ligu prvaka. On je jedan od onih igrača koji uvijek može donijeti fizičku želju, napraviti razliku i odlučiti utakmicu, čak i na svoj slabiji dan – sipao je komplimente Allegri.
Juventus je Mario nakon četiri i pol sezone napustio u prosincu 2019. Put ga je odveo u katarski Al-Duhail, s kojim je nakon pola godine sporazumno raskinuo suradnju, iako je ugovor “težak” sedam milijuna eura po sezoni prvotno vrijedio do lipnja 2021.
Iako mu je po napuštanju Al-Duhaila trebalo pola godine da pronađe novi klub, Ćirin “đilkoš” još uvijek je na cijeni u svijetu. Teško je reći koja mu je najbolja partija u karijeri. Mnogi se i danas sjećaju blistavog nastupa u Kupu UEFA u dresu Dinama 2007., kada je s dva gola razmontirao Ajax na Amsterdam Areni. Ta mu je predstava i otvorila put prema reprezentaciji.
Uvijek misli na Brođane
S Bayernom je u finalu Lige prvaka 2013. zabio Borussiji i tako postao prvi Hrvat u povijesti koji je postigao pogodak u završnici tog natjecanja. Četiri godine kasnije u Juventusovu je dresu, također u finalu LP-a, postigao najljepši pogodak protiv Reala, da bi 2018. kraljevskom klubu čak dva puta zabio na Santiago Bernabeuu. U reprezentativnom dresu dva puta je zatresao mrežu Ircima na Euru 2012., a zatim i Kameruncima na SP-u 2014., no najvažniji gol ipak je onaj posljednji, kojim nas je uveo u finale Svjetskog prvenstva.
Slavio je u Rusiji ogrnut hrvatskom zastavom na kojoj je pisalo Slavonski Brod. Činjenica da u svom srcu i u svojim mislima uvijek nosi svoju rodnu sredinu, ono je što Mandžu čini velikim čovjekom. Možete samo zamisliti koliko je veliko bilo srce Brođana kada je njihov Mandžo zabio Englezima, a onda cijelom svijetu pokazao natpis – Slavonski Brod. Nikakav novac na svijetu njegovim sugrađanima to ne može platiti.
U karijeri je Mandžukić osvojio jednu Ligu prvaka, dva naslova prvaka Njemačke, četiri Italije, tri Hrvatske, a za vatrene je u 89 nastupa postigao 33 gola te je otišao u reprezentativnu mirovinu nakon osvajanja srebra na SP-u u Rusiji. Jedini je igrač koji je zabijao u finalu Lige prvaka te u finalu i polufinalu Svjetskog prvenstva.
Mandžukić je zbog svog ratničkog karaktera bio miljenik u svim sredinama u kojima je igrao, osobito u reprezentaciji, koja vjerojatno još dugo neće imati takvog igrača u svojim redovima.
Činjenica da je igrao za suparnike očito ne smeta navijačima Milana, koji su ga objeručke prihvatili i poželjeli mu toplu dobrodošlicu, a zanimljivo je i da su se Juventusovi navijači oglasili porukom da im je drago što se vratio na Čizmu. Mandžukić je omiljena osoba u Italiji i svakako će pridonijeti popularnosti Milana, a to se nikako ne smije zanemariti.
Mandžukić je gospodin! Na terenu ratnik, a izvan terena čuva svoj privatni život!