Ratne 1992. zagrebački salezijanci utemeljili su klub koji će, putem sporta, promovirati poslanje svetog Ivana Bosca.
A prvi članak o tom klubu pisao je upravo ovaj novinar u ovim novinama na što nas je podsjetio tadašnji utemeljitelj, a sada predsjednik kluba don Ivan Marijanović.
– Naša nakana bila je uz sport odgajati poštene građane i dobre kršćane. Tada nismo ni pomišljali da ćemo jednog dana igrati u najvišem rangu hrvatske košarke. I mi smo malo iznenađeni jer nam je to prebrzo došlo. U posljednje dvije sezone išli smo iz ranga u rang, no to je očito posljedica ozbiljnog rada i entuzijazma naših ljudi.
Mogu igrati i ateisti
Bosco je klub s najmanjim proračunom od svih premijerligaša.
– Nama je jedino prva petorka na plaći, a nekoliko studenata prima po tisuću kuna. Mi smo zasigurno najjeftinija momčad cijele lige. Nakon što smo se raspali protiv Gorice, moramo se resetirati i primiti posla. Imamo “šljakersku” momčad i moramo početi od nule. Bilo bi dobro kad bismo ostali u najjačem rangu, da odmah iz njega ne ispadnemo, no bit će to jako teško – ističe Matija Brkljačić (40), trener koji također nije profesionalac.
Naime, Matija je profesor tjelesnog odgoja u Srednjoj školi za cestovni promet.
– Kad bih ja imao ugovor na pet godina, onda bih možda i ostavio posao učitelja, no ovako se to ne isplati. Mi smo amaterski klub koji je zakoračio u svijet profesionalne košarke.
Matija je svoj igrački staž završio u Zagrebu i Hironu.
– U KK Zagreb i Cedeviti radio sam s najmlađim uzrastima, a sa seniorskom košarkom krenuo sam u KK Samobor nakon čega me “vrbovao” direktor Bosca Goran Perić. No, on je samo učinio ono što sam ja prije 20 godina, kada sam ga nagovorio da ide sa mnom u Bosco. Zapravo, mene je tada nagovorio don Marijanović, a ja sam pozvao Perića.
Kad već spominjemo vjeru, koliko je funkcioniranje ovog kluba prožeto kršćanskim načelima.
– Sport je ljudska aktivnost vrlo privlačna djeci i mladima, ali i nama jer se uz sport može uspostaviti ispravan odnos prema suigračima, trenerima, navijačima, suparnicima, a to više nije samo socijalizacija nego i usvajanje određenih vrijednosti. Naša je motivacija poštivanje čovjeka. Nismo mi naivni, znamo da današnji svijet ima puno izazova. Oko nas su droga, korupcija, svođenje čovjeka na robu i zato mi želimo da u našem klubu osobni razvoj bude broj jedan, a ako netko svojim talentom i radom postigne i sportski uspjeh, mi ćemo biti time zadovoljniji.
Dva su pitanja na koja don Marjanović mora odgovarati mnogima: je li klubu prihvatljiv igrač koji je ateist i jesu li obvezni dolasci na misu?
– Bilo je kod nas i ateista i igrača druge vjere, no mi imamo svoj pristup i svatko tko prihvaća naša pravila, može biti naš član. Povremeno organiziramo misu baš za momčad, a pozvani su svi da kao kršćani idu nedjeljom na misu tamo gdje žive. No, nikoga ničim ne obvezujemo jer poštujemo svačiju slobodnu volju.
>> Pogledajte doček zlatnih hrvatskih košarkaška
Ne financira nas Crkva
A što je sa psovanjem koje se, nažalost, u vrhunskom sportu gotovo pa uvriježilo?
– Psovati se ne smije, a ako se netko prevari, ljubazno ga se opomene. Ja sam opominjao čak i suparničke trenere jer mi se borimo i za kulturno ponašanje.
Nepisano je pravilo da najviše psuju treneri. Je li tako i s trenerom Brkljačićem? On kaže:
– Ako mi tu i tamo pobjegne, na kraju se to riješi blagoprijekornim pogledom i rukovanjem.
Premda su osnivači kluba salezijanci, u njegovu glavnom dijelu Crkva ipak ovaj klub ne financira.
– Svugdje se uz nas provlači crkveni kontekst, no mi živimo bez financijske potpore Crkve, na entuzijazmu ljudi, prije svega našeg dopredsjednika Gorana Perića čije ime morate podvući, ispisati debelim slovima – ističe Brkljačić.
Neznam kako se to neki čude da igrači ne psuju,pa kultura nam to nebi smjela dozvoliti.Ja sam igrao nogomet u više klubova i kod više trenera i mnogi nisu dozvoljavali da se psuje.Još nešto zanimljivo za vrijeme komunizma se nije toliko psovalo kao danas.Djeca su u školi dobivali batine za male psovke,kad danas učenici psuju učitelje i nikome ništa. Znači nije komunizam bio toliko crni koliko ga neki hoće prikazati.