Barcelona nema previše izbora. Njezina pozicija izrazito je nezavidna i jedino što joj preostaje jest maksimalan rizik i juriši od prve minute bez kalkulacija. Presing, pritisak za zadnju liniju Bayerna i traženje što ranijega pogotka. Ulove li Bavarce na prepad, zabiju li im odmah prvi gol, pa drugoga isporuče isto u prvom poluvremenu, šanse za prolaz bit će veće.
Iako je Bayern toliko jak da iskreno sumnjam da ga Barcelona može izbaciti, ovakav razvoj događaja mogao bi psihološki uzdrmati Nijemce. U karijeri sam se jednom susreo s takvim preokretom, u koji je malo tko vjerovao. U četvrtfinalu Kupa pobjednika kupova 1985. godine s Rapidom sam prvu utakmicu izgubio od Dinama u Dresdenu 0:3, a kada su nas već svi otpisali, napravili smo nevjerojatan pothvat. Pobijedili smo u Beču 5:0 i otišli u polufinale. Nisam postigao ni jedan pogodak u toj velikoj utakmici, koju je s klupe vodio Otto Barić. Ali pamtim je kao jednu od najvećih u karijeri. Dakle, čuda su i te kako moguća, ali moraju se poklopiti s mnogočim. Rani pogodak, sreća, loš dan suparnika...
Dok Barcelona igra tako velike, važne utakmice, kroz glavu mi često prolazi Tito Vilanova. Bih li se na njegovu mjestu, suočen s teškom bolešću, uopće bavio trenerskim poslom?
Ne bih! Koliko god bio posvećen svome poslu i privržen svome klubu, zdravlje mi je ipak na prvom mjestu. Htio-ne htio, njegova zdravstvena situacija ipak mu donosi stres, opterećenje i sigurno mu, makar nakratko, odvlači pozornost s pripreme utakmice. U njegovoj situaciji teško je biti potpuno, maksimalno posvećen svakodnevnim trenerskim obvezama.
>> Veličanstveni Bayern zabio četiri komada Barceloni!
