Autobiografija koju smo čekali 35 godina, priča o legendarnom hrvatskom košarkašu Krešimiru Ćosiću (1948. - 1995.), predstavljena je u atriju Klovićevih dvora. Krešine zapise, pisane i tonske, za objavljivanje je pripremila njegova kćer Ana (rođena 1983.), izvršni i grafički urednik knjige je Alan Čaplar, a nakladnici su Udruga Dani Krešimira Ćosića iz Zadra i Večernji list.
Treba li spomenuti da je Krešo i na ovaj način još jednom okupio našu sportsku i društvenu elitu, bili su ondje i Mate Granić, Zlatko Mateša, Mirko Novosel, Andro Knego, Zoran Čutura, Danko Cvjetičanin, dr. Ivan Fattorini i mnogi drugi, a nazočna je bila i cijela obitelj Ćosić: supruga Ljerka, kćeri Ana i Iva te sin Krešimir Petar.
- Mislila sam da će biti lakše, da ću posao obaviti u šest mjeseci, no proteglo se to na tri godine rada. No, na kraju mislim da se trud isplatio. Bilo je i malih problema, ponekad nisam bila sigurna što je htio reći, zapetljala bih se u priču, mi mladi nismo doživjeli te godine, ali na kraju je sve ispalo dobro - kazala je Ana Ćosić Pajurin.
- Naišli smo na uzbudljivu ljudsku priču, toplu i iskrenu. Toliko nabijenu emocijama da sam čitajući je na više mjesta zaplakao. Krešu znamo kao košarkaša i diplomata, a sada ga upoznajemo i kao književnika. Nije to samo nizanje podataka, Krešo je i iskren i duhovit - napomenuo je urednik Alan Čaplar.
Večernji list odgovorio je svojoj društvenoj ulozi, pa kad se pojavila ideja o Krešinoj autobiografiji, dvojbi nije bilo.
- Knjiga o liku i djelu jednoga od najvećih sportaša naprosto je "roba" koju morate imati. Radi se o dobroj literaturi, životnoj pa čak i filozofskoj raspravi u kojoj se propituje odnos čovjeka prema sredini, društvu i vjeri. Ovo nije knjiga samo za ljubitelje košarke nego i za ljubitelje pisane riječi - naglasio je zamjenik glavnog urednika Večernjeg lista Mislav Šimatović.
O Kreši su govorili njegovi suigrači Rato Tvrdić i Nikola Plećaš, njegov veliki sarajevski prijatelj Bogdan Tanjević i Dino Rađa kojega je Krešo ubacio u reprezentaciju Jugoslavije.
- Jednom smo u Americi Divac, Paspalj i ja zakasnili na ručak. I Krešo nas je kaznio na zanimljiv način: kad smo svi otišli u jedan šoping centar, nas trojica smo morali ostati vani. Nakon sat vremena pomislili smo "ma centar je velik neće nas vidjeti" i ušli unutra. No, Krešo iskočio iza jednog kantuna i uz osmijeh nam rekao: A ne, vi nećete ući - prisjetio se Rađa.
A da se radi o pitkom i zanimljivom štivu, koje se gotovo čita bez daha uvjerili smo se i letimičnim listanjem. Pa, tako na stranici 311. Krešo opisuje zbivanja iza kulisa velikog trijumfa na OI u Moskvi 1980. gdje su se Ćosić, Slavnić, Dalipagić, Delibašić, Jerkov, Skroče, Knego, Nakić, Radovanović, Krstulović, Kićanović i Žižić okitili zlatnom medaljom.
"Moj osobni sportski dosje obogaćen je neuobičajenim podatkom da smo igrali osam utakmica, a ja sam sedam puta pozvan na doping-kontrolu. Svaki je put u šeširu bilo 12 imena, a sedam su puta uspjeli izvući baš mene. Možda im je bilo sumnjivo što se u svojim godinama mogu tako dobro kretati. Gotovo da sam se sprijateljio s liječnicima i sestrama, kojima je već bilo smiješno vidjeti da stalno dolazim na kontrolu. Bilo bi suviše da sam se pojavio i samo dva puta. U redu, nije ni to bio osobit problem, ali kako dati dovoljno urina nakon utakmice? Liječnici su me nudili pivom, ali ja ne pijem, a osim toga, za sutrašnju bih utakmicu bio "grogi". Na silu sam pio narančadu i doista je zamrzio - morao sam popiti po 12 do 15 bočica."
I zato, hvala ti, Krešo, što si pribilježio sve te zanimljivosti i dogodovštine. I hvala tvojoj Ani što se "uvalila" u sve to i pripremila za objavljivanje.
Jedinstven, anđeo Božji na Zemlji!