Prošlo je 37 godina od najvećeg skandala u košarci ovih prostora. Naravno, radi se o kontroverznoj završnici sezone 1982./1983. prvenstva Jugoslavije između Šibenke i Bosne. Utakmica u kojoj je Dražen ubacio oba ključna bacanja, utakmica u kojoj je politika odigrala najbitniju ulogu i pokušala se igrati boga. Uspjela je djelomično, ali jedna medalja nikada nije vraćena i jedan će obraz zauvijek ostati čist - onaj suca Ilije Matijevića.
Majstorica igrana 9. travnja 1983. godine, u kojoj je Dražen Petrović s linije slobodnih bacanja donio Šibenki pobjedu nad Bosnom i naslov prvaka Jugoslavije, poništena je dan kasnije. A kako su Šibenčani odbili igrati novu utakmicu na neutralnom terenu u Novom Sadu, prvak je postala Bosna, što ljubitelji košarke širom bivše države nikada nisu prihvatili.
Upravo je Ilija Matijević dvije sekunde prije kraja sudio slobodna bacanja za Šibenčane zbog prekršaja Sabita Hadžića na Draženu Petroviću. Ta mu je odluka preokrenula cijeli život.
– I ne samo moj nego i živote svih članova moje obitelji. Preko noći smo zaradili stigmu neprijatelja, bili smo pod stalnim pritiscima i prijetnjama... Morate znati da su to ipak bila neka druga vremena, vremena u kojima vlast nije prezala ni od čega. Mnogi me i danas pitaju kako to da se o mom slučaju nije previše pisalo, no u to vrijeme sportski novinari iz hrvatskih medija nisu ni smjeli pisati o utakmici, sve je preuzeo Beograd. Naglašavam, Beograd, ne Srbija, da me netko krivo ne shvati - rekao je Matijević za naš list na 30. obljetnicu ukradenog naslova.
Priča se kako su neki nagovarali Dražena Petrovića da pogodi samo jedno bacanje, tako da bude produžetak. Da mu je to govorio i Tupurkovski...
– Ja mu to nisam rekao, niti sam čuo da mu je to rekao netko drugi. Bio sam koncentriran na utakmicu, da se strasti nakon prekida smire i da se može nastaviti normalno igrati - kaže Matijević i priznaje:
– Da se razumijemo, ni jedan sudac nije bezgrešan. Sigurno sam i ja griješio na toj utakmici, ali postoje greške i “greške’”, važno je samo griješi li se namjerno, zbog nekih razloga ili samo zato što je ljudski griješiti. Ponovit ću po sto puta, u tim zadnjim sekundama utakmice u Šibeniku nisam napravio ni jednu jedinu pogrešku. Ni jednu. A predbacivali su mi svašta. I da nije bio prekršaj, pa kad su priznali da je bio, govorili su da je bio nakon isteka vremena... Na sreću, snimka je pokazala da je sve bilo potpuno regularno.
Iako je i snimka pokazala ispravnost njegove odluke, mira nije imao.
– Savjest mi je bila mirna i onda i sada, mirno sam spavao zbog utakmice, ali nisam mirno spavao zbog silnih prijetnji i prozivanja. Govorili su mi da sam ustaša, pavelićevac, da će ubiti i mene i moju obitelj... Pazite, to je bila 1983. godina, dobro se zna što su tada u Jugoslaviji mogli napraviti KOS (Kontraobavještajna služba) i UDBA (Uprava državne bezbednosti). Kasnije sam saznao da sam zajedno s obitelji bio na listi za odstrel!
Situacija je bila takva da je i sam kupio pištolj.
– Policija me nije štitila pa sam izvadio dozvolu za nošenje oružja i kupio pištolj. Poslije se pričalo da sam vadio pištolj po dvoranama u Čakovcu, Varaždinu... ali to nije bila istina.
Suđenju se vratio odlukom Franje Tuđmana.
– Tek kad je Hrvatska postala neovisna, kada me rehabilitirao dr. Franjo Tuđman. Da ne bude zabune, nismo se mi poznavali osobno, to su njemu bliski ljudi predložili u trenucima euforije nakon osamostaljenja. Iako sam već bio prestar za suđenje, sudio sam i za vrijeme rata, bio delegat, trener Maksimira... Dok su neki, koji danas vode hrvatsku košarku, tražili da ih se pošalje u Italiju i druge zemlje da sude, ja sam sa svojim dečkima putovao kroz minska polja po Hrvatskoj i igrao ligu. Nikad neću zaboraviti utakmicu u Vinkovcima, sto metara od dvorane bili su VBR-ovi, dvorana razrušena, zima...
Nemoguće?! U naprednoj Jugoslaviji, gdje je sve cvjetalo. Gdje su svi dobivali stanove, svi radili, svi ljetovali. Što sada ovaj priča?