Iako je godinu dana proveo na vrućoj klupi Jugovih seniora (2014.), Miho Bobić (48), bivši istaknuti vaterpolist toga kluba, svoje je mjesto ponajprije pronašao u radu s juniorima. Kako u Jugovoj školi tako i na nacionalnoj razini.
U osam godina vođenja Jugovih juniora osvojio je s njima četiri prvenstva i tri kupa. A već pet godina je trener mlađih juniora. Pa, kako mu ide u radu s tinejdžerima?
Kum Kobešćakovu sinu
– Uživam raditi s djecom. Za njih baš i nisam siguran, ali s obzirom na brojnost – imamo ih 30-ero – i redovite dolaske, mislim da i oni uživaju u mukama, ha-ha... U ovih pet godina dva puta smo bili hrvatski prvaci i jednom smo osvojili Kup. S obzirom na njihove osjetljive godine često se ne bavimo samo vaterpolom nego i svim njihovim problemima: škola, ljubav, odrastanje... Zbog toga imamo ogromno povjerenje jedni u druge. A gledano iz perspektive mlađih uzrasta, mišljenja sam da imamo puno talenata i veliki potencijal za budućnost – kazuje Miho.
Vidi se da ga rad s djecom veseli – iako to nije lakše nego sa seniorima, često je i puno teže – te da ne zamjera klupskim čelnicima što su mu dopustili da samo godinu dana provede na seniorskoj klupi. Posebno stoga što je na njegovo mjesto došao njegov prijatelj – trofejni Vjeko Kobešćak.
– I sa svojim prethodnikom na klupi seniora Đuhom uvijek sam bio dobar, pa i onda kad sam došao nakon njega. A što se Vjeke tiče, mislim da dovoljno govori to što me izabrao za kuma njegovu sinu Antunu. Bio sam njegov pomoćnik, a često mu i sada asistiram uz prvog pomoćnika Pecotića, posebno na važnijim utakmicama. Inače svi treneri u klubu su mi dragi kolege i svi smo u službi za Jugovu dobrobit. A što se tiče mog jednogodišnjeg vođenja prve momčadi, došao sam u prilično nezahvalnom trenutku i uložio sam velik rad, znanje i emocije, a i zdravlje je trpjelo, no na žalost to je sastavni dio našeg posla. Za veći uspjeh potrebno je ipak malo više od godine dana koliko sam ja imao.
Sad kad smo to raščistili, možemo se osvrnuti i na vašu bogatu igračku karijeru. Koji vam se trenutak urezao u sjećanje?
– Najdraža uspomena vezana mi je uz prvi Jugov trofej koji je stigao u još ratni Dubrovnik 1994. kada smo osvojili Hrvatski kup. Pred ulaz u Rijeku dubrovačku dočekala nas je velika skupina navijača, pa smo onda zajedno, u dugoj koloni, uz sirene, glazbu i zastave stigli do bazena gdje se skupilo mnoštvo građana i navijača. A i sjećanje na svjetsko srebro s juniorima uvijek mi izmami osmijeh na licu.
Čime se bavite u slobodno vrijeme, možda podvodnim ribolovom kao mnogi drugi vaterpolisti; imate li kakav apartman za iznajmljivanje?
– Kad god mi vrijeme dopusti, odem u ribolov, ljeti u podvodni ribolov, a volim igrati i tenis. Da, imamo i apartmane pa je time ljeti zaokupljena cijela obitelj.
U izboru najboljega u 2020. niste daleko otišli, odlučili ste se za sugrađanina Lorena Fatovića?
– Loren je uistinu bio konstantan cijele sezone, uz vrlo malo oscilacija. Riječ je o mladom igraču, a on igra s takvom lakoćom kao da je u seniorskom pogonu barem 10-ak godina. Brz je, lucidan na oca, i izrasta u pravog vođu u bazenu.
Visoko ste postavili i njegova suigrača Tonija Popadića?
– On je po mom sudu najbolji vratar godine. Posebno se istaknuo u finalu domaćeg prvenstva, prevagu su odnijele njegove obrane peteraca u produžecima, a i treća utakmica u kojoj je Jug poveo protiv Mladosti s 14:0 dovoljno je rekla o njegovoj sezoni. Dirigirao je obranom i vrlo aktivno ukazivao suigračima na propuste.
Bukić je baš trebao Mladosti
Čime vas je pridobio Paulo Obradović?
– Dao je puno golova u ključnim utakmicama i to sa svih pozicija. Mislim da je prije stanke zbog pandemije bio izvanredan, odigrao je onako kako je trener zahtijevao.
Josip Vrlić prvi je izvan gosparskoga kruga. Što ga krasi?
– Stožerni je igrač Mladosti i reprezentacije. Bez njega Zagrepčani ne bi imali tako dobre rezultate. Uz igranje na poziciji sidraša, on često krpa rupe i na bekovskoj poziciji.
Riječ-dvije i o ostalima iz izbora?
– O kvaliteti Luke Lončara i njegovim ljudskim vrlinama dovoljno govori činjenica da je Jug u ovim teškim vremenima produljio s njim ugovor na još četiri godine. On i Vrlić su, po mom sudu, najkvalitetniji sidraški par na svijetu. Luka Bukić je upravo ono što je Mladosti nedostajalo, ubrzao je igru i lijevu stranu učinio iznimno opasnom. A Vukičević je značajno pojačao Marseille, nije slučajno da su osvojili Eurokup.
Biografija
Miho Bobić rođen je 22. studenoga 1972. u Dubrovniku. Vaterpolom se počeo baviti s osam godina u matičnom Cavtatu, a u Jug je prešao 1986. i do 1998. igrao za seniorsku momčad. Zatim je prešao u VK Dubrovnik i igrao ondje do 2001. Već od 1994. paralelno je radio i kao trener Cavtata vodeći momčad u Drugoj hrvatskoj ligi (sedam puta bili su prvaci). S Jugom je kao igrač osvojio dva Kupa, s Dubrovnikom Mediteranski kup. Kao pomoćnik Vjeke Kobešćaka pripomogao je da naša juniorska reprezentacija osvoji srebro na SP-u u Mađarskoj i broncu na EP-u u Gruziji.
Bobićevih sedam
1. Loren Fatović (Jug AO) 7
2. Toni Popadić (Jug AO) 6
3. Paulo Obradović (Jug AO) 5
4. Josip Vrlić (Mladost) 4
5. Luka Lončar (Jug AO) 3
6. Luka Bukić (Mladost) 2
7. Ante Vukičević (Marseille) 1
