Memorijalnu utakmicu za Dražena Petrovića iskoristili smo za razgovor sa Svetislavom Pešićem, izbornikom srpske košarkaške reprezentacije. Stručnjak je to koji se diči naslovom europskog prvaka s Njemačkom (1993.), svjetskog prvaka sa Srbijom i Crnom Gorom (2002.), ali i dvjema najnovijim medaljama sa Srbijom, svjetskim srebrom (2023.) i ovoljetnom olimpijskom broncom. Dakako, valja nam istaknuti da je popularni Kari osvojio i svjetsko juniorsko zlato (1987.), ali i naslov klupskog prvaka Europe, i to s Barcelonom (2003.). Kad smo ga zamolili za razgovor, bio je raspoložen samo za pet minuta, no zahvaljujući njegovu starom prijatelju Rusmiru Haliloviću intervju s ovim genijalnim trenerom protegnuo se na 25 minuta.
Kad smo mu komplimentirali za sve te uspjehe, kazao je:
– Od ljudi koji su u godinama kao što smo ja i moj poštovani kolega Rusmir više se ne očekuje puno, ali oni mogu nekad iznenaditi. Ja stalno nekoga iznenađujem, ali ne znam zbog čega je to iznenađenje.
No očito je da naš sugovornik posjeduje formulu uspjeha. Svojevrsni X faktor.
– Formulu uspjeha u svakom poslu prije svega čini posvećenost. Bez toga ne možete imati čak ni dobre prijatelje. Morate biti do kraja unutra, biti posvećeni. Trebate voljeti ono što radite, a ja i dalje smatram da bih nešto mogao učiniti za ovaj naš sport. Vjerojatno je to dodatna motivacija.
Igrači uvijek trebaju oslonac
A na ovom mjestu uslijedila je i mala prodika na račun medija.
– Nakon izgubljene utakmice dođu mediji i pitaju nešto trenera koji ima potrebu objašnjavati. No zapravo ga ne slušaju pozorno nego kažu da trener nije dovoljno motivirao momčad i ne ulaze u dubinu. A tko motivira trenera? I on živi od neke motivacije. Dokle god je motivacija prisutna, možete motivirati i druge. Trenera motiviraju prije svega igrači. Ako su oni spremni ući u proces onako kako vi to vodite, to je najljepši dio trenerskog posla, to da vas prate, da izvršavaju to što želite i to onako kako ste to zamislili.
FOTO: HRT odgovorio na žestoke kritike gledatelja zbog prijenosa utakmice u čast Draženu Petroviću
Kroz njegove trenerske godine, a trenersku karijeru započeo je 1982., prošli su brojni naraštaji?
– Promijenili su se prioriteti novih naraštaja. Imaju drukčije ciljeve i prioritete. Za nas veterane u tom poslu to je neki novi izazov. Svaki novi naraštaj donosi nešto što je izazov kako biste mogli to prolaziti s njima. Velika je razlika između igrača koje sam vodio nekada kao što su Divac, Kukoč, Rađa i ovih današnjih. To je bio jedan sasvim drukčiji pristup, drukčiji su bili ciljevi. A ovo sada su neke druge godine, no jedna jedina stvar se nije promijenila. A to je da svi oni trebaju nekoga na koga bi se oslonili. Oni trebaju vođu, nekoga tko će ih povesti prema cilju koji su postavili. I ako toga nađu, oni se osjećaju lagodno.
Igrači su u Kariju očito prepoznavali očinsku figuru na koju se mogu osloniti?
– Igrače treba prihvatiti kao osobe, bez obzira na to kakvi su, iz kojeg podneblja dolaze, kojim jezikom govore... Njih treba prihvatiti kao osobnost i iskazati im poštovanje. Ako oni to osjete, tvoj je posao kao trenera završio. Naravno da su u našem poslu važna i pitanja selekcije, primjenjive metodike rada za različite uzrasta, pitanje taktike... Sve je to jako važno, ali najvažniji je čovjek, ljudi koji su u tom procesu. Ako se povežemo dobro, onda uspijevamo. Ljude povezuje prije svega interes u ostvarenju nekog cilja. Ako se interesi spoje, ne morate s igračem biti svaki dan. S nekim popiješ kavu, a s nekim ne, ali njega trebaš. To povezivanje je proces u kojem svi sudjelujemo, a bez poštovanja teško je da se ljudi između sebe povežu.
Naš sugovornik očito ima psihosocijalne vještine.
– Ne znam naziva li se to psihosocijalnim vještinama. Trenerov posao je višedimenzionalan, onaj na terenu i izvan njega, a posebno ističem to da posao trenera počinje prije i završava poslije treninga. Pogotovo ako je to timski sport kao košarka.
Pešić je vratio vjeru u sijede glave za koje oni mlađi reći "ma pusti ga, pregazilo ga vrijeme".
– To možda jest tako u našem podneblju, ali ne i izvan granica bivše zajedničke države. Kod nas je to tako iz različitih kulturoloških, nasljednih, povijesnih razloga. Kod nas je: ili si hodža ili si boss. Nema sredine, samo rezultat je važan. Naravno, i u drugim podnebljima vrhunski sport se svodi na to jesi li pobijedio ili nisi. Međutim drukčije se to vrednuje izvan prostora bivše SFRJ.
Mirko Novosel radio je čuda
U tom smislu, upravo je ovaj trener potaknuo promjene.
– Prošle godine smo mi osvojili svjetsko srebro. Igrali smo dobro i široka publika je to prepoznala. Nakon toga, dobio sam barem 15 poziva da držim predavanje o "leadershipu", o formiranju tima, o toj konekciji, o komunikaciji, motivaciji... Išao sam po Srbiji i raznim kompanijama držao predavanja. Dakle da mi nismo ostvarili rezultat, mene nitko ne bi ni zvao, a i prije toga sam bio jednako dobar trener. Kod nas se dosad pokazalo da je samo rezultat bio bitan.
Ipak se u njegovoj zemlji dogodila promjena koja ga je ugodno iznenadila.
– Doživljavam ono što se svojedobno dogodilo u Španjolskoj, na Eurobasketu 2007., nakon finala Španjolske i Rusije. U posljednjoj sekundi ruski Amerikanac Holden zabija za rusko zlato usred Madrida. Ja sutradan siđem u hotel, gdje pijem kavu, i uzmem sve njihove sportske novine. Na prvoj strani svih tih novina, a to su El Mundo Deportivo, Sport, As i Marca, slika španjolske reprezentacije sa srebrom. Ja se pitam što je ovo, jesam li ja gledao sinoć tu utakmicu, tko je tu postao prvak Europe. Tada pomislim, kod nas bi to bila propast svijeta.
No nakon Olimpijskih igara u Parizu i sjajnog otpora Amerikancima u polufinalu, situacija se promijenila i u Srbiji.
– Sada prvi put doživljavam da i poraz ima svoju vrijednost. Mislio sam da kod nas to nikad neće biti, ali meni nakon Olimpijskih igara svi dolaze i čestitaju u stilu "šteta što ste izgubili od Amerikanaca ali ste igrali jako dobro". Ta je utakmica sve usmjerila k pravcu na kojem će kazati "pa nema veze što nisu pobijedili, igrali su dobro". Zamisli koje je to zadovoljstvo, koja je to transformacija nacije. Koliko je trebalo godina da to doživim i kod nas.
To što smo pričali o sijedim glavama, koje se lako otpisuje, svjedočili smo u Hrvatskoj na primjeru pokojnog Mirka Novosela za kojeg su i ljudi i iz košarkaškog miljea govorili "ma njega je pregazilo vrijeme".
– Mirko Novosel je takva veličina da je već biti u njegovu društvu bila velika stvar. Mi koji prolazimo kroz taj proces to vrlo dobro znamo, samo što ili nemamo priliku istaknuti se ili smatramo da se to zna i nema potrebe da se o tome govori. A treba govoriti i o ljudima koji su stvarali tu košarku. Pa Mirko je napravio čudo. Gdje god je radio, napravio je čudo. To su ljudi koji su obilježili ovaj sport. Kao što je Dražen to učinio i još to čini iako smo ga izgubili. Evo vidite tko je sve došao u Zagreb da bude dio sjećanja na Dražena. Mi imamo taj osjećaj da priznamo nekome veličinu, ali kao da se stidimo to isticati.
FOTO Arena se naklonila Draženu, legende uveličale spektakl o kojem će se pričati
Tu je Kari ustvrdio da danas bez vlastitog marketinga nema probitka.
– Gledao sam nekidan emisiju koju vodi jedan intelektualac, a on je u goste pozvao doktora povijesti umjetnosti. Pita on njega što je talent, a on mu sa svoje visokoobrazovane razine kaže: "Danas, ako nisi sposoban sebe promovirati, ne možeš opstati u ovom društvu. Ako čekaš da tebe netko promovira i da o tebi netko radi dobru priču, ti si već u zaostatku." Tome je tako jer živimo u klasičnom individualizmu i ako ti čekaš da netko promovira tvoj rad i rezultate, to zaboravi, jer taj prije svega misli na sebe. Vraćam se na Mirka. Uspješni ljudi u bilo kojoj oblasti smatraju da je sve to normalno.
Kao što i Pešić govori o svojim brojnim dometima.
– I ja sam neki uspješan trener, no meni je nezgodno da se govori o meni. Ne osjećam se ugodno kada me se uzdiže. Zašto? Zato što je moja životna želja bila u životu i profesiji naći ravnotežu između skromnosti i samopouzdanja. Jesam skroman, ne ističem sebe, no isto tako toliko vjerujem u sebe. Kad sebe nađem tu, onda se dobro osjećam. A ovi ljudi koji kritiziraju, do njih meni nije stalo. Bit će sada kritika za mjesec-dva, krenut će omalovažavanje.
Zašto?
– Po starim navikama koje se uvijek vraćaju.
Mlađi čitatelji možda ne znaju da je upravo Svetislav Pešić, inače rođeni Piroćanac, bio trener one Bosne koja je 1983. postala prvak bivše SFRJ, i to za zelenim stolom, nakon što su Šibenčani odbili igrati ponovljenu majstoricu u Novom Sadu. Zanimalo nas je kako se pripremao za braniti se od 18-godišnjeg Dražena u toj finalnoj seriji?
– On je već tada bio jedan od najboljih igrača u Jugoslaviji. Pripremali smo se, naravno. Znate, obrana ne počinje od centra nego od beka. Prvi zadatak obrane bio je kako izbaciti igrače koji su imali najviše loptu u rukama a to su bili Dražen i Jarić. Dražen je rastao u momčadi s vrlo iskusnim i nesebičnim igračima. Ja vrlo često kažem, naravno da je Đurović za njega bio važan, koliko ne znam, no u svakom smislu je bio važan. Ali najvažniji su suigrači. Može tebe trener gurati koliko hoće, ali ako te suigrači ne prihvate, nemaš nikakve izglede za napredak. On je imao uz sebe Jarića koji je bio sjajan razigravač ali je imao problema s koljenima, ozljedama, pa svoj golemi talent nije mogao do kraja pretvoriti u vrhunsku kvalitetu. A ta prihvaćenost od igrača koji su bili blizu njega omogućila je Draženu da raste i razvije veliko samopouzdanje.
Nije Jordan sam postao najbolji
A baš to je nešto što Kari koristi u svlačionici svojih momčadi.
– Svojim igračima ističem: "Pa zar vi stvarno mislite da je Michael Jordan postao najbolji zato što je to sam izveo". Pa nije, Jordana je stvorila organizacija, prije svega trener i vrhunski suigrači koje je imao da bi on poslije toga polako vraćao toj organizaciji. Tako je bilo i s Draženom. On je bio golem talent za igru, ali je imao i ono što je tada odlikovalo najbolje mlade igrače, a to je talent za rad. Mladi igrači moraju znati da bez Draženove radne etike, o kojoj se i danas govori, nije moguće pretvoriti talent u vrhunsku kvalitetu kakvu je Dražen donio svjetskoj košarci. Evo i ova priredba, koju je njegova obitelj napravila, pokazuje koliko ljudi poštuju ono što je ostavio za sobom.
Kad smo već kod talenta, kao temu nismo mogli zaobići ni lik i djelo Tonija Kukoča kojeg je Pešić imao pod svojim ravnanjem u onoj juniorskoj reprezentaciji SFRJ koja je 1987. postala prvak svijeta. A baš na tom natjecanju svijet je zadivio Kukoč koji je Amerikancima ubacio 11 trica (iz 12 pokušaja).
– Jedno vrijeme govorio sam da je najbolji europski igrač svih vremena bio Detlef Schrempf, zato što sam njega imao u njemačkoj reprezentaciji. Kada bih tada rekao da je on najbolji igrač koji je u NBA došao s prostora Europe, svi su se smijali. Ali kada sada svedem sve, trenirao sam toliko igrača, teško je uspoređivati. Bodiroga je bio igrač koji se transformirao od "playmakera" do najboljeg strijelca svog vremena koji je dobivao utakmice u posljednjem napadu. A Ćosić je promijenio košarku, ne samo našu nego svjetsku. Dino Rađa je pak meni bio najbolji "low-post" igrač kojeg sam upoznao, vidio i malo trenirao. Jer on je tako bio dobar centar da bi, kada bih napravio neki film o tome, to bilo jako korisno za igrače. On je u ona vremena bio najbolji tranzicijski centar u Europi. No Kukoč je bio nestvaran igrač. Govorim o igračima s kojima sam proveo malo ili više vremena... Toni je stvarno bio nestvaran, on je radio mnoge stvari koje ponekada mi treneri nismo mogli predvidjeti – ispričao je trofejni trener.
Čim se spominje "legendarni" mam znamo od kud je, kaj ne? Do kad tak, pa danas je katolički blagdan?