Nije potpuna istina, kako kaže Halilhodžić, da su igrači uvijek zaslužni kad se pobijedi, a trener uvijek kriv kad se izgubi. Zar je Dinamov trener već zaboravio kako su pljuštali epiteti na njegov račun kada je pobijedio Villarreal? Sve je tada pripisano Vahi: i Kelavina suverenost, i Bišćanova sigurnost, i Rukavinin "instinkt ubojice"... U toj "vahamaniji", u kojoj je dobio čak i pjesmuljak u radijskom eteru, tek se u natruhama moglo pročitati kako je stvar malo pogurao i trener Villarreala poslavši u Maksimir pola pričuvne garniture. E, to je već trener s početka priče, onaj koji je stvarno potpuno uprskao stvar.
Dinamo u Solunu želi prekinuti dvije neugodne tradicije. Prva se odnosi na gostovanja u Grčkoj, gdje plavi u tri nastupa nisu uspjeli izbjeći poraze, a druga, recentnija, ima neusporedivo veću težinu: plavi od 2004., kada su prvi put ušli u Uefinu ligu, preko švedskog Elfsborga, nikada u tom natjecanju nisu pobijedili u dvije utakmice zaredom. U 19 nastupa, samo pet pobjeda, od toga dvije u gostima, Jurčićeve nad Timisoarom i Anderlechtom. I opet im nije bilo dosta za prolaz.
Svladaju li Grke, bit će praktički jednom nogom u sljedećem krugu, nadomak kraju 40-godišnje europske patnje. S trenerom čija je genijalnost srušila moćne Španjolce, iz Soluna nikako ne mogu doći loše vijesti.
Kad smo već kod Dinamovih europskih uspona i padova, uoči sudbonosnih utakmica neizbježno je podsjetiti se na amsterdamsku bajku, kada je u noći najvećega nadahnuća Mario Mandžukić trasirao plavima put u Uefinu ligu. Iako su od tada prošle samo tri godine, povede li se u Dinamovu zrakoplovu priča o toj utakmici, oči se zacakle samo Ettu i Sammiru, jedinima "preživjelima" iz te momčadi snova, s potencijalom za Ligu prvaka.
Sjete li se, pak, sa sjetom toga nokauta u Ajaxovoj svlačionici, Mandžin šou evocirat će gotovo pola momčadi kopljanika: reprezentativni vratar Stekelenburg, pa Emanuelson, Van der Wiel, Oleguer, te sjajni kapetan Luis Suarez.
Na žalost, veliki amsterdamski pobjednici, Koch, Drpić, Schildenfeld, Čale, Vukojević, Pokrivač, Modrić, Mandžukić... nikada u tom sastavu više nisu dobili šansu za Ligu prvaka, pa se Dinamu i nije moglo posrećiti, dok su se Suarez i prijatelji zajedno upirali i tri sljedeće godine, pa su 2010. napokon otvorili vrata raja.
Paralela između Dinama i Ajaxa namjerna je, jer je hrvatski prvak od te 2007. na prodaji igrača zaradio 48 milijuna eura, kao i Nizozemci. I oni su s godinama prodavali najbolje igrače, poput Vermaelena, Huntelaara i Heitinge, i njima su se potkrali šmokljani poput Papadopoulosa ili Calella, ali su, za razliku od Dinama, i ulagali u klase poput De Zeeuwa ili El Hamdaouija. Kada Dinamo u pravoga igrača uloži bar pola od Marokančeve cijene od 5,5 milijuna eura, imat će mnogo veće šanse za Ligu prvaka nego sa Sivonjićem, Dodom i Slepičkom. Tada bi moglo i biti po Vahinu, da su igrači najzaslužniji kad se pobjeđuje. Kao što su igrači ove godine počastili Ajaxova trenera Martina Jola Ligom prvaka, prvi put u njegovoj 15-godišnjoj karijeri.
Vahide mesijo!