Izbornik reprezentacije Omana, 68-godišnji Varaždinac Branko Ivanković, na utakmice Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Dohi dolazio je zrakoplovom iz glavnoga grada Omana Muscata. Ivanković će biti i na utakmici za treće mjesto s Marokom, a u utakmici za broncu na SP-u 1998. godine sudjelovao je kao asistent izbornika Ćire Blaževića.
>> Navijači po zadnji put razvukli najveću zastavu na svijetu: 'Svi vjerujemo u pobjedu'
Novinar Branko Stipković u knjizi "Bronca '98." ovako je u tim dramatičnim danima srpnja 1998. opisao Blaževićevo duševno stanje:
– Nakon 1:2 s Francuskom bio je slomljen, utučen i zbog vijesti da je u domovini depresija i grč. Tiho je ponavljao: 'Umrijet ćemo kao nesretni starci.' Tuđman je tješio i njega i sve: 'Dignite glave, nemate se čega sramiti. Odigrali ste dobro. A i bitka za 3. mjesto izniman je domašaj.' Mikša ga je hrabrio pa i upozoravao: 'Golema je razlika između medalje za 3. mjesto i diplome za 4!' Postupno je raslo samopouzdanje i samopoštovanje.
Zvijezde u službi momčadi
– Naravno da je bio šok na onakav način izgubiti od Francuza, no nekako po mome osjećaju, ondašnja situacija drukčija je od današnje – kazao nam je Ivanković, pa pojasnio:
– Mi smo te 1998. prvi put bili na Svjetskom prvenstvu pa je i naš plasman bio ogroman, ogroman uspjeh. Zato je bila prisutna i ona luđačka želja igrača da se osvoji bronca. Ova generacija prošla je već finale SP-a, pa imam dojam da su malo razočarani borbom za treće mjesto, što nije baš uobičajeno. Treće, pa i četvrto mjesto fantastičan je uspjeh.
Kako ste Ćiro i vi 1998. godine motivirali igrače za utakmicu s Nizozemcima?
– Tu prvu generaciju vatrenih krasili su neviđeni karakter, inat, domoljublje. Mi smo na prva dva natjecanja praktički izašli iz rata, a usto su svi naši igrači u inozemnim klubovima egzistirali u teškim uvjetima, budući da su u njima mogla igrati samo trojica stranaca, a svi naši igrači u njima su se nametnuli, uza sve te silne Brazilce, Argentince, Urugvajce... te su u njima bili važne karike. Zato su imali veliko samopouzdanje, a poraz od Francuske nije ih poremetio, nego je u njima probudio dodatni inat. Već na prvom treningu nakon Francuske Šuker je bodrio suigrače: 'Ajmo, dečki! Nije isto biti treći i četvrti!' Pa treće mjesto bilo bi uspjeh za sve momčadi svijeta! Što bi danas za to dali Španjolci, Nijemci ili Talijani kojih u Kataru uopće nije bilo!
Podsjetili smo Ivankovića na zanimljiv detalj: autobus s igračima tog 11. srpnja 1998. u Parizu nije mogao iz prve ući na stadion, pa je trebao ići unatrag, a Ćiro to nije dopustio zbog čega su reprezentativci pješice ušli na Park prinčeva.
– To je istina, Ćiro nikada nije dopuštao da autobus ide u rikverc, govoreći da reprezentacija nikada ne ide natrag, nego uvijek naprijed i naprijed! Povikao je tada vozaču: 'Stani, stani!', a nama svima: 'Izlazite svi iz autobusa!' Mi smo pješice ušli na Park prinčeva. To su štosevi koji su možda banalni, ali su efikasni. Ja ih i danas koristim u svojim momčadima.
Jeste li bili jako razočarani porazom od Argentine?
– Bio sam tužan kao navijač, jer naravno da uvijek priželjkuješ pobjedu. Rezultat je taj koji daje završni komentar utakmice. Naravno da je kod 2:0 lako biti frajer i držati igru na svojoj strani. Argentinci su iskusni igrači, a naši su bili ispuhani budući da su iza sebe imali dvije utakmice po 120 minuta, dva puta pucanje penala, što im je sigurno donijelo strašno fizičko i mentalno pražnjenje, i nije lako to ponavljati. U prvih 35 minuta igre, do problematičnog penala, mi smo kontrolirali igru. Nismo bili preopasni jer su oni stalno bili u bloku od osam igrača. Bilo je jako teško probiti takav blok, uza svu njihovu agresivnost, čak i prljavost. U svakom duelu bilo je klepanja po gležnjevima. Sudac im je trebao dati barem 2-3 žuta kartona prije prvoga, vjerojatno ih je želio sačuvati za finale. To su te sitne razlike koje je radio sudac; ti vidiš da te on polako potkopava, a ne možeš mu ništa. Toga sam se i bojao, budući da je ovo Messijev 'last dance', svi ga žele staviti na tron, a ja sumnjam da će to tako biti, jer Francuzi su odlični.
Dobro poznajete Dalića – hoće li on napraviti sve da mu momčad izgleda kao da igra finale?
– Apsolutno! Ne vidim nijedan razlog da se ne bi tako ponašali, jer to je golem rezultat. I još k tome u kontinuitetu, na dva prvenstva zaredom. Naravno da će Dalić napraviti sve, i momčad, i stožer koji čine sjajni ljudi. Nema šanse da naprave i najmanji popust u toj utakmici. Dalić je takav trener da u svakoj utakmici želi pobjedu ne mijenjajući pritom svoju viziju i filozofiju igre reprezentacije – da je najvažnija momčad, a ne pojedinac. Mi imamo fantastičnu sreću da su naši igrači zvijezde, ali zvijezde koje su u funkciji momčadi.
Nisu to celebrityji, koji razmišljaju kako im frizure stoje ili koliko imaju pratitelja, nego zvijezde koje su se upregnule u službu momčadi. A to je nešto najjače! Zato naša momčad postiže tako fantastične rezultate. Dalić je iskusan trener, kod njega će kombinacija visokoga pritiska i bloka i dalje egzistirati, samo pitanje je koliko je naša momčad nakon mjesec dana turnira u stanju igrati na takav način - priča.
Koga biste stavili u špicu?
– Dalić najbolje zna stanje momčadi. On, osim što gleda da iz napadača izvuče ono najbolje, nastoji da mu što veći broj igrača ulazi u završnicu. I time kompenzira nedostatak tipa igrača kao što su bili Šuker ili Mandžukić. Takvi se igrači ne rađaju svaki dan, bez uvrede prema našim sadašnjim napadačima. Baš sam nekidan razgovarao s Tonijem Tapalovićem, trenerom vratara u Bayernu. On mi je kazao: 'Mi nismo mogli zamisliti momčad bez Mandžukića!' On je ganjao suparničke stopere, ali i zabijao golove. Naši sadašnji napadači također su dobri, igraju u ozbiljnim klubovima, u njima zabijaju golove, ali mi bismo željeli da svaki naš napadač u svakoj utakmici zabije dva – tri gola. A to je naravno nemoguće – kaže Ivanković.
Sudac nas je potkopavao
Kako gledate na situaciju Luke Modrića kojega ste svojedobno vodili u Dinamu. Biste li na Dalićevom mjestu razgovarali s Lukom i inzistirali da ostane igrati za reprezentaciju?
– Najprije, Modrić je najbolji igrač u povijesti na prostorima naše regije. Drugo: volim gledati zagrijavanje, a kad njega gledam na zagrijavanju, vidim igrača koji se ponaša kao da mu je to prva utakmica u reprezentaciji. Modrić ima nešto što krasi najveće sportaše svijeta: na vrhu piramide motivacije nalazi se društveno priznanje, želja da te tvoja okolina prihvati. Njemu motiv nije novac, nego samo želja da bude dio momčadi i da uz tu momčad napravi najviše što može. I zato Modrić egzistira tako dugo, zato je porušio sve moguće rekorde u hrvatskoj reprezentaciji, a čini to i u svjetskom nogometu. Njegova budućnost u reprezentaciji ovisi samo o njegovim razmišljanjima; a ja bih svakako razgovarao s njim i izrazio mu želju da igra za reprezentaciju što je moguće dulje – zaključio je Branko Ivanković.
Sve utakmice, komentare i analize vatrenih pratite na portalu Večernjeg lista
Glavu gore dečki ,ovo je velik uspjeh ,ponovno ste nam vratili onaj osjećaj ponosa i slave u državu . Kako god bilo mi smo uz vas ,držite se I uz Božiju pomoć idemo do bronce !!