Dinamovi su nogometaši 18. put, u 24 sezone, izborili nastup u finalu hrvatskog kupa (u 12 navrata Zagrepčani su i osvajali trofej). Zadovoljstva je bilo u autobusu kojim su se plavi vraćali u Zagreb, ali ne i slavljeničkog raspoloženja. Svi su, naime, bili svjesni da su se praktički provukli u finale, Rijeka je "držala u šahu" Zagrepčane i donijela nove bore braći Mamić.
Najlošije poluvrijeme
Neshvatljive su te Dinamove oscilacije. Na Kantridi su plavi, naime, odigrali najlošije poluvrijeme proljeća, u tih jadnih prvih 45 minuta po mnogočemu su nas podsjetili na Portovu blamažu u Münchenu. I da je umjesto Rijeke s druge strane bio nešto kvalitetniji suparnik, finale bi ostao samo san...
A samo 14 dana prije u Zagrebu su, u prvoj polufinalnoj utakmici, do 2:1 pobjede dinamovci stigli nakon najboljeg ovosezonskog izdanja! Nevjerojatan je raspon te krivulje u tako kratkom razdoblju pa se stoga postavlja logičan upit jesu li utakmice s Rijekom prije 20-ak dana (prvenstvena na Kantridi i kup u Maksimiru) bile samo bljesak prosječne momčadi kojoj samozadovoljstvo već dugo traje u svlačionici?
Ježina, Sigali, Machado...
K tome, alarmantno je da ova momčad nema onaj limit ispod kojega jednostavno ne može igrati. Na Kantridi je, naime, probila sve donje limite i dodirnula dno u tom prvom poluvremenu, tek su dva-tri pojedinca (Ježina, Sigali, Machado) odrađivali posao koji su morali odraditi. Obrana je bila smiješna, vezni red spor, mekan i nedorečen, napad posve odsječen, čak i nezainteresiran. Između spomenutih linija zjapile su praznine, kao da je Dinamo s tri "škvadre" istrčao na teren pa i ne iznenađuje što je u nekim trenucima bilo rasulo na terenu. I alarmantno je što se sve to događa pri kraju sezone, a bliži se početak europskoga ljeta, ljeta s najvećim ulogom.
>> Svi oni su se vraćali u Dinamo, a samo je Robert Prosinečki bio kapitalac!
