Bašić je organizirao druženje u kojem su Martin i Valent odmjerili snage u streljaštvu, streličarstvu, pa i bacanju sjekire.
– Buraz, daj namjesti se da te gađam! – šali se Valent.
Sinkovići su se čak okušali i u kulinarskom umijeću. I sjajno je ispalo. Dečki su prema Cetini iz grada odjurili u buggy-vozilima. I Martin i Valent očito vole adrenalinske izazove. A u idili bistre Cetine poslijepodnevno opuštanje dobro im je došlo nakon ranojutarnjeg treninga, jer svako su jutro na vodi već od šest sati.
Govore o dojmovima zaključnog dijela priprema uoči Svjetskog prvenstva u Linzu, na kojem će nastupiti od 25. kolovoza do 1. rujna: – Za sada je sve u redu. Najvažnije je da nema ozljeda. Osjećaj u čamcu je, čini mi se, bolji nego lani. Imamo više sigurnosti, to mi je najdraže od svega. Za tehniku ćete morati pitati trenera – počeo je Martin.
Beskompromisni Dalmatinac
A Valent se nadovezuje:
– Najvažnije je da smo odradili sve što nam je trener zacrtao. Vrijeme nam je odlično. Nismo izgubili nijedan trening. Znamo da će konkurencija biti dobra jer je predolimpijska godina u kojoj se svi bore za olimpijske norme. Svi će biti na razini iznad, na kojoj ćemo i mi morati biti. Ali već smo dvaput prošli te predolimpijske godine, znamo da će biti gužva. Znamo da ćemo morati ići iz utrke u utrku i ništa ne možemo preskakati – ističe Valent.
Naravno, bez trenera Nikole Bralića, ne bi bilo ovakvih sportskih uspjeha. On je oštrouman, pragmatičan i ono najvažnije, s ogromnim autoritetom trenerskog znanja... Iako je davno otišao iz Dalmacije, u njemu je itekako ostala ona beskompromisnost rođenog “Dicmanjanca”. Taj zna što radi. Svjesni su toga i Sinkovići. Jasna je ta kemija koja je i dovela do uspjeha, a poštovanje prema “Brali”, kako ga oslovljavaju, opipljivo je:
– Odrađujemo sve po planu, tehnički smo malo jači nego lani, mislim da smo i nešto brži nego lani. Kako ćemo završiti s upravljanjem forme, nadam se da će to biti kao i lani i da će sve biti u redu – počeo je Bralić.
A koliko su važne pripreme na Perući, govori i podatak da su dečki nakon njih u pravilu sve osvajali.
Pitamo stoga što se sve mora poklopiti da dečki obrane lanjski naslov svjetskog prvaka?
– Puno stvari. To znači, kada dođe Dan D, moraš biti tehnički najbolji, najizdržljiviji i psihički najjači. Kada se te stvari poklope, onda smo ono što želimo biti, prvaci svijeta. Mi želimo svjetski naslov, ali neće biti ni tragedija ako ne obranimo naslov. Ove godine će konkurencija biti puno ozbiljnija jer se traže norme za Olimpijske igre.
Naš dvojac mnogi vide kao glavnog favorita za olimpijsko zlato. Je li prerano o tome razmišljati, pitamo Martina?
– Favoriti smo, ali daleko je to ispred nas. Jedno je prognozirati, a teško realizirati. Sve to na papiru lijepo izgleda, ali dug je put. Jako puno moramo napraviti pravih treninga do olimpijskog zlata, a i puno toga mora se poklopiti.
Trener Bralić ima svoje viđenje...
– Puno mladih, potentnih i jakih lavova nasrće na nas, čak i tehnički dobrih. No, nećemo se dati. Mi nismo babe koje plaču. Imamo prednost koju nastojimo očuvati i još se odmaknuti. To je cilj, ako nas zdravlje posluži.
Sinkovići su na Perućkom jezeru petnaest godina, a njihov zlatni trener - dvadeset.
– Takve uvjete teško je naći bilo gdje na svijetu. Jezero je mirno, ljeti tu rijetko puše, posebice ujutro kada imamo važnije treninge. Tu smo iskovali svoje medalje. Tu trener može pratiti trening gliserom i svaki detalj treninga snimiti i pratiti iz svakog kuta. Na Jarunu nas prati biciklom i snima samo iz jednog kuta. Ovdje je lakše napraviti analizu – ističe Valent.
Bralić to opet gleda malo drukčije:
– Što se tiče uvjeta na vodi, sve je na najvišoj razini. Isto kao i dodatni sadržaji, bicikli i teretana... Međutim, što se tiče skladištenja čamca, prilaza vodi i izlaza, mi smo u prapovijesti. Kada idemo na vodu, tučemo se sa zmijama, gledamo gdje ćemo slomiti nogu ili probiti čamac. Ovih dana ćemo taj problem probati riješiti uz pomoć ljudi iz Hrvaca. Pokušat ćemo dogovoriti da nam dovezu nekoliko kamiona šljunka, da nam naprave prilaznu kamenitu cestu do pontona. Međutim, dobro bi bilo da češće možemo doći, da imamo skladišni prostor za čamce. Ako imaš ponton, prilaznu cestu, skladište, teretanu... Onda možeš raditi. Savez bi se trebao trgnuti i dogovoriti s lokalnom upravom. Ova lokalna uprava ima želju i interes pomoći nam. Trener je zahtjevan, šalimo se s Martinom koji mu je samo nekoliko trenutaka ranije “zaprijetio puškom” ako sljedeći trening bude prezahtjevan. A Bralić je pojasnio zašto su Sinkovići odabrani za velike rezultate:
– Treba “peglati” iz dana u dan isto. Kad ja zinem, oni već znaju što ću kazati. Postaneš im i dosadan. Ali, ponavljanje, ponavljanje i ponavljanje. Nema drugog puta.
Tako se, dakle, kuju olimpijska odličja.
Posjet mladog veslača iz Njemačke
No, nisu dovoljni samo rezultati. Priča i o tome kako je priča oko Sinkovića rasla zadnjih desetak godina:– Oni su mene pripremali na pozornost medija. Budući da smo bili “lijevi” sport, nisam se ni trudio. Moj zadatak bio je stvoriti rezultat. Oni su to na simpatičan način iskomunicirali s medijima. Nabavili su onu, kako se zove...
– PR agenciju – uskočili su dečki smješkajući se.
– E, to – nastavio je Bralić.
– Ona je to digla do neba. Ja to ne slijedim. Sada ih se u medijskom smislu možda i previše tretira. Prije smo molili na koljenima da se nešto napiše. Sada je to realno, pošteno... Možda im treba prostora za odmor. No, to bitno ne utječe na rezultat. Jasno mi je zašto su dečki zanimljivi medijima. Oni su obični ljudi, nisu zvijezde ni nekakvi bahati tipovi. Već najnormalniji veslači koji su k tome uspješni. S tim se nose sasvim prirodno i normalno. Zadovoljan sam ovime što sam napravio. Da mi je netko pola od ovoga nudio na početku karijere, pristao bih. Ili i na manje – kaže Bralić.
Valent objašnjava zašto se normalno nose s medijskom pozornošću:
– Nismo imali loša iskustva. Uvijek pričamo normalno i prijateljski. Danas realno više nisu dovoljni samo rezultati. Trebaš nešto ponuditi medijima i sponzorima. Dečki se, uz to , i sjajno zabavljaju, pa je i to kotačić u mehanizmu. Tako se rješavaju i stresa uoči velikih utrka.
Martin ističe:
– Naučili smo se nositi sa stresom. U zadnje vrijeme, puno smo manje opterećeni. Stres bi nam bio mjesec dana prije natjecanja. Sada smo samo koncentrirani na izvedbu.
Postoji li poseban ritual pripreme?
– Nismo posebno praznovjerni, imamo rutinu kada dolazimo na stazu, kako se zagrijavamo. Ne mijenjamo rutinu. Dok god nosi rezultate, nećemo mijenjati – kaže Valent.
Njihov svijet je potpuno jednostavan. Primjer je to koji bi trebali slijediti generacije koje dolaze. Jasno je stoga zašto je nedavno klinac, mladi veslač, potegnuo iz Njemačke kako bi u Sinju upoznao svoje idole. Dakle, uzore pronaći u trudu i odricanju braće Sinković, a ne u pojednostavljenim i površnim konceptima.
Bralić pojašnjava:
– Mi surađujemo sa mnogima, ekipama i trenerima, onim manje uspješnima. Tu dolaze Česi, Mađari, Slovenci, svi rado s nama rade zato što ih uvažavamo. Nećemo mi ništa izgubiti ako njima pomognemo. Mi jedini nikada ne skrivamo ni testove, ni rezultate, ni metode treninga...
Pitamo dečke što im je posebna fora u Sinju?
– Janjetina – odgovaraju u jedan glas.
– Jede se zdravo i dobro. Sve smo probali. Dalmatinska kuhinja, pojačana primorskom. Dolazim tu dvadeset godina, nikada nismo imali problema. Na drugim mjestima sam imao problema. Sjećam se kada su mi u Šibeniku veslači “čučali” na svim bovama jer su imali želučanih problema.
U Cetinskoj krajini znaju kako tretirati vrhunske sportaše, kaže Bralić.
Valent je u najranijem djetinjstvu mislio da će nekim drugim sportskim putem.
– Kao klinac sam igrao nogomet u Lokomotivi. Lijevog beka od sedme do 12. godine, a onda sam krenuo u veslanje. Volim pogledati nogomet, tenis, stolni tenis... Volim momčadske sportove. U tenisu sam dobar, za nekog tko ne igra puno. Žao mi je što ne mogu češće igrati. Zabavan je i psihološki zahtjevan sport.
Martin ima drukčije afinitete:
– Ja obožavam američki nogomet, biciklizam, trčimo dosta... Izbjegavam druge sportove. Neću igrati ako ne uživam.
A kakva je budućnost veslanja nakon Sinkovića?
– Mladih imamo, ali ne radimo s njima na pravi način. Gura ih se u prosjek, ali ja bih najtalentiranije odvajao i gurao. Imamo pravih veslača i veslačica, ali treba odvojiti jabuke od krušaka. Ako ih ne naučiš veslati, ne razjačaš ih i popraviš im izdržljivost, nećeš ništa napraviti. Treba napraviti temeljni posao, a onda kada dođeš do seniorske razine, ništa te neće zaustaviti – naglašava Bralić.
Martin će za kraj na ovu temu dodati:
– Po nekim stranim reprezentacijama možete vidjeti da se previše stavlja naglasak na juniore da budu najbolji. Onda ljudi izgube volju i jednostavno “pregore”. Na juniorskim i svjetskim prvenstvima dominantni su Rumunji i Nijemci, dok su Australci, Novozelanđani i Englezi, najjače nacije u seniorima, u juniorima ih nema nigdje. Mi smo imali sreću jer smo sve izdržali. Mi smo izolirani slučaj, priču treba razvijati postupno i ne treba plakati ako je netko šesti u juniorima ili B seniorima. Ako je netko talentiran, može se razvijati...
>>>> Pogledajte što su braća Sinković pričali za Večernji TV
bio sam na izvoru Cetine, stvarno- tko ima mogućnost i želi mir, treba poći tamo... nevjerovatno lijepa priroda.. lijevo Dinara, ravno vijuga Cetina, netaknuta priroda.. u blizini crkva Svetog spasa, do nje lijepa pravoslavna crkva... prekrasne livade, ogromno stado ovaca..barar je bilo.. 😀.. grebeš more i pijane strance..tu je užitak...i vrh Dinare na 4 sata hoda....