Jedan od najvećih hrvatskih nogometaša koji su nosili dres obaju naših najjačih klubova zasigurno je Vilson Džoni (67). Usprkos deset uspješnih godina u bijelom dresu, gdje osvaja tri naslova prvaka i legendarnih pet uzastopnih kupova, najbolja mu je sezona bila ona u Dinamu, kada je proglašen najboljim igračem lige. Put Maksimira otišao je zbog neslaganja s upravom Hajduka, ali taj je sukob davno zaboravljen. Za Hajduk je odigrao točno 450 utakmica i kao obrambeni igrač postigao 24 gola. Nakon završetka karijere vratio se u Split i danas je kapetan veterana bijelih.
– Moja generacija sa Šurjakom, Buljanom, Jerkovićem i ostalima jedina je u bivšoj državi u deset godina osvojila devet trofeja. Osim nas, nikada nitko na svijetu nije i neće osvojiti pet kupova zaredom. Kada sam 1979. prelazio u Schalke, Nijemci su mislili da ću biti impresioniran. Umjesto toga, ja sam ih pitao – što ste vi za mene? Začuđeno su me pogledali, a ja sam im ispričao koji trofeji stoje iza mene i pitao ih: A što ste to vi osvojili?
– Koji vam se od tih devet trofeja posebno urezao u pamćenje?
– Izdvojio bih onaj kada je Mužinić u finalu protiv Borca iz Banje Luke s centra zabio gol pa smo pobijedili s 1:0. Ili onaj kada je pokojni Mićo Jovanić zabio Dinamu za 2:1 praktično iz kornera. Sve druge osvojili smo toliko superiorno da nam nitko nije mogao doći ni blizu.
– U čemu je tajna uspjeha vaše generacije?
– Nitko ni na koga nije bio ljubomoran. Danas su svi zvijezde. Jedan se igrač proda za 50 milijuna, drugi za 100, a mi smo igrali za isti novac i bili smo složni.
Tata je bio dinamovac
Uopće nismo pitali kolike su nam premije za ovo ili ono. Koliko su nam dali, toliko smo uzeli i bili smo zadovoljni. Osim toga, tada se nije moglo prije 28. godine otići u inozemstvo, tako da smo praktično deset godina igrali u istom sastavu.
– Prelasci iz Hajduka u Dinamo i obrnuto oduvijek su izazivali kontroverze, tako je bilo i u vašem slučaju?
– To se dogodilo 1978., kada je pokojni Vlatko Marković bio trener Hajduka i prelazio je u Dinamo. Meni je istjecao ugovor. Iako se nisam opterećivao tim stvarima, neshvatljivo mi je bilo da svi igrači oko mene dobivaju stanove, a meni su to uvjetovali ženidbom i još koječime. Kada me je Marković pitao hoću li s njim u Dinamo, pristao sam. To nije slučajno, ja jesam bio hajdukovac, ali moj pokojni otac, koji je došao s Kosova, navijao je za Dinamo. Ispalo je da mi je ta sezona u Dinamu bila najbolja u karijeri. Zabio sam 13 golova kao bek. Volim reći da mi je Hajduk žena, a Dinamo ljubavnica.
– Jesu li vam u Hajduku oprostili “preljub”?
– Oni koji razumiju moju povijest, oprostili su mi. Želio sam ostati, ali me u klubu nisu htjeli. Kada sam im rekao da idem u Dinamo, rekli su: “‘Ajde!” Sve mi je bilo jasno. Kao što vidite, danas mi nitko ne prijeti niti govori što ružno.
– Što se danas događa s Hajdukom? Ispred bijelih više nije samo Dinamo nego i Rijeka?
– U Hajduku se danas ne događaju dobre stvari. U klubu ne vlada hajdučko srce. Nitko u Hajduku nije hajdukovac, od predsjednika preko menadžera do trenera. Nema nijednog čovjeka iz Splita. Tko je Kos, tko je Branco, tko je Carrillo? Što oni imaju s Hajdukom? Oni ne vole Hajduk. Oni su u Hajduku zbog novca. Moram to otvoreno reći, bez obzira na to što će mi zbog toga možda zabraniti dolazak na stadion. Žao mi je naših navijača, naše Torcide, što to ne shvaćaju. Hajduče moj, probudi se, jer te volim. Jako te volim! Volim Hajduk iznad svega! (dok je to govorio, Džoni je briznuo u plač, nap. a.)
Brancu treć mjesto uspjeh?!
Plaće su danas u Hajduku znatno veće nego prije dvije godine, ali rezultati opet izostaju. Stranaca je na Poljudu najviše u Hrvatskoj?
– Mogu li ja vama postaviti jedno pitanje: Koliko je u momčadi igrača iz omladinske škole Hajduka? Hoćete li da vam ja odgovorim? Jedan i pol! To je vratar Stipica i možda još netko. Tragedija je za Hajduk da ima toliko stranaca s tako dobrim plaćama i da Branco govori da je treće mjesto uspjeh. Hajduk mora ići na prvo mjesto! Pa mi jedanaest godina nismo bili prvaci! Molim poštene navijače da se otrijezne. Kada je zadnji put Torcida vikala “Uprava, odlazi!”? Prije bi to vikali već nakon jedne loše utakmice, a sada gubimo sve, a nitko ništa ne govori. A gdje smo mi to?
– Odnosi veterana i uprave Hajduka nisu idilični?
– Uprava Hajduka ograđuje se od nas veterana. Vjerojatno se boje imena Šurjaka, Buljana, Jerkovića, Džonija... Oni nas uopće ne pozivaju ni na kakve priredbe, utakmice... Sretni su da nas tamo nema. Nazivaju nas grebatorima. Po čemu smo mi to grebatori? Oni su grebatori! Nas nema nigdje u Hajduku! Apeliram na iskrene navijače Hajduka da se osvijeste i zapitaju za koga oni to navijaju, za strance ili za našu djecu? Zapamtite što vam Džoni govori!
Cijeli tekst čitajte u MAXU.
Džoni je u 70-ima bio pravi primjer modernog beka u današnjim okvirima. Čovjek je u jednoj godini kao desni bek u Jugo ligi koja je bila svemir za današnju ligu zabio 13 golova. Strašno !