Eto, otišao je Vladimir Beara (1928.-2014.), ispraćen je na veličanstven način, kako je to i zaslužio vratar svjetske klase, najbolji vratar u povijesti Hajduka, Hrvatske i bivše države Jugoslavije. Beara je imao blistavu karijeru, ali je bez obzira na sva priznanja i počasti koje je doživljavao, ipak prolazio pravu kalvariju.
Dok je branio mrežu Hajduka, premda je uz Bernarda Vukasa bio apsolutno bez premca, Bearu su podcjenjivali, što ga je i otjeralo iz Splita, ni manje ni više nego u beogradsku Crvenu zvezdu, u tabor najljućeg suparnika bijelih. A i kasnije, kad je bio trener, nailazio je na zapreke i podla podmetanja, dugo je tretiran kao vlaj, to jest bez pravog razloga, kao manje vrijedan čovjek iz Zagore, a onda je, s obzirom na obiteljsku pravoslavnu vjeru, proskribiran kao Srbin iako se Beara oduvijek, u svakom popisu stanovništva deklarirao kao Hrvat.
Nastup u “Eri s onoga svijeta”
Sad se o Beari govori i piše u najljepšem svjetlu, ali je u Splitu, u matičnom klubu i među navijačima Hajduka dugo bio najomraženija osoba. Čak se u svađama, u žargonu, u Splitu nije govorilo “izdajniče” nego – Beara.
Beara je rođen na selu, u Zelovu, u sinjskoj krajini jer je bio takav običaj da ga majka porodi u obiteljskom krugu, ali ga je već poslije dvadesetak dana dovela u stan u Splitu, u Plinarsku ulicu, znači faktički do zida Staroga placa. Otud se i javila zabuna o dva datuma rođenja, na svijet je došao u kolovozu, ali je u splitsku matičnu knjigu zaveden u studenome 1928.
– Po svemu sam splitsko dite, sa 15 godina otišao sam u partizane, po povratku sam izučio za električara, a kako sam živio uz igralište Hajduka, kao i svakom dječaku bio mi je san igrati u bijelom dresu.
Svakog je dana prigodom treninga iza branke hvatao balune (“to je bio đir među dječacima”) pa je jednom stao na vrata na zahtjev Joze Matošića (“kasnije sam saznao da me je kao talentiranog procijenio Leo Lemešić”), tako je počeo braniti za juniore. U međuvremenu je plesao u folklornom ansamblu, pa je nastupao i u kazališnom ansamblu u predstavi “Ero s onoga svijeta” (u okviru dodavanja i uljepšavanja njegove biografije, neki su ga čak proglasili baletanom).
I kad je debitirao u Splitu protiv Metalca (3:0), ostao je nezamjenjiv sve dok nije u ljeto 1955. pobjegao u Crvenu zvezdu. Bila je to prvorazredna senzacija, dapače, pravi skandal koji je imao odjeka i u političkim krugovima. Hajduk je prekinuo sve odnose s beogradskim suparnikom, Beara se nikad nije usudio braniti u Splitu, neki žestoki navijači Hajduka s tetoviranim sastavom prvaka, ono: Beara, Kokeza, Broketa… noževima i žiletima su skidali ime “izdajnika”, a kad je prvi put branio u Mostaru protiv Veleža, zasuli su ga olovnim petodinarkama tako da je utakmica prekidana.
– Nisam pobjegao ni otišao po svojoj volji, nego sam otjeran – tada i kasnije Beara je uporno ponavljao.
Zaista su ga maltretirali, posebno Ljubo Kokeza, kao vlaja, u modi je bila krilatica “ubi vlaja, pusti zeca”. Beara je branio doslovno fantastično, ali je znao, istina vrlo rijetko, primiti pacerski gol. Na primjer, u pobjedi Hajduka nad Vardarom (12:1) krivo je procijenio jednu nabijenu loptu iz obrane Skopljanaca, s centra, balun ga je preskočio i primio je gol… Ili kad je u prijateljskoj utakmici protiv Chaux de Fondsa (8:2 za bijele) propustio loptu kroz noge u mrežu… Uh, tada je bilo vrijeđanja. Čak mu je i Frane Matošić s centra vikao: “Beara, krpo od lavela (sudopera)”.
Izigrali ga i 1995.
Kokeza i kompanija iživljavali su se vicevima na račun Beare, kao kad je poslao razglednicu majci s navodnim tekstom “znam da ne moš’ čitat brzo, zato ti pišen polako”. A i Vukas, Bearin partner iz reprezentacije (zanimljivo, Bajdo je nosio Bearinu sliku u novčaniku), u inozemstvu ga je predstavljao kao “contadina” (seljaka).
Beara je eksplodirao tek kad je 1955. osvojeno prvenstvo. Na svečanom banketu tadašnji predsjednik, ing. Marko Markovina, zahvaljivao je svima, Vukasu u prvom redu, a Bearu nije ni spomenuo.
– Poludija san, govorin ja Markovini, a di san tu ja, zar za mene nema ni riči?
Markovina mu je kazao da je on “obični vratar” i da Hajduka ima od vratara još Antu Vulića i Milu Petkovića. Beara je kao furija otišao s banketa iz hotela “Dalmacija”, ujutro se javio Dinamu, to jest Ottu Hofmanu, rekao je da bi došao u Zagreb.
– Hofman se prepao, rekao mi je da je to politički nezgodno, da oni ne žele skandal osim ako me Hajduk pušta. Onda sam se telefonom javio Crvenoj zvezdi, dr. Aca Obradović rekao je da odmah dođem. I tako je Beara poslije osam sezona (136 prvenstvenih utakmica od ukupno 157), tri osvojena prvenstva, otišao u Crvenu zvezdu, ondje je branio pet godina (tri naslova prvaka i dva osvojena kupa). U Splitu mu to nisu mogli zaboraviti sve dok trener nije postao Slavko Luštica pa ga je uzeo za pomoćnika 1969. No, kad je predsjednik Hajduka Tito Kirigin 1972. angažirao Branka Zebeca, za Bearu više nije bilo mjesta (njih dvoje bili su u konfliktu iz vremena igranja u Zapadnoj Njemačkoj). Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman, uoči kvalifikacijske utakmice za Euro 1996., protiv Italije u studenome 1995. u Splitu, poželio je da uz njega u svečanoj loži budu i dva asa Hajduka - Frane Matošić i Vladimir Beara. O tome je Bearu obavijestio Ante Pavlović. Beara je došao na portu u Poljudu, ali portir nije našao pozivnicu na njegovo ime. Prekontrolirali su popis pozvanih, Beara je uočio da je njegovo ime precrtano, upisan je Vinko Cuzzi. I Beara je razočaran još jednom otišao… Tek kasnije, kad je predsjednik Hajduka postao Branko Grgić, početkom 2000., i za Bearu priredio svečanu večeru, velikan se odobrovoljio i stalno dolazio na utakmice.
A za kraj neka bude naznačeno da je legendarni kapetan Hajduka Frane Matošić uvijek ponavljao da je “Vukas najviše značio za momčad”, tek poslije Bajdine smrti Frane je okrenuo ploču i govorio drugačije: “Beara nam je bio pola momčadi”. O mrtvima uvijek najbolje, ali Beara je stvarno bio duša od čovjeka.
KRATKA BIOGRAFIJA:
Rođen 26. kolovoza 1928. (Zelovo, Sinj). Vratarska karijera: Hajduk, Crvena zvezda, Alemannia Aachen, Victoria Köln (dozvolu za odlazak u inozemstvo dobio u 32.godini, i to tek kad se osobno požalio maršalu Titu). Trofeji: sedam naslova prvaka Jugoslavije i dva kupa. Reprezentativac Jugoslavije: 59 utakmica. Najbolji nogometaš Jugoslavije 1960. Sudjelovao je na tri SP-a (1950., 1954., 1958.). Osvajač srebra na OI (Helsinki 1952.). Trenerska karijera: Freiburg, Sitardia, Köln, Hajduk, Osijek, reprezentacija Kameruna, Dinara, Bregalnica, Split.
>> Ogrnut Hajdukovom zastavom, na vječni je počinak ispraćen veliki Vladimir Beara
pradjed od mamica ga je odbio jer nije htio potpisat lihvarski ugovor pretpostavljam da ste to htjeli reci sa ovim clankom