Olimpijske su igre iza nas. Brojni sportaši osvojili su medalje i treba im čestitati. Ponajprije za sva odricanja i trud koji ulažu da bi Hrvatsku predstavili u najboljem mogućem svjetlu. Četiri godine rada kako bi se sve u razdoblju olimpijskih igara prezentiraloo svjetskoj publici. Sav trud, trening i odricanja gotovo da se svedu na jedan jedinstven dan. Mediji to zasluženo poprate. Svaki korak naših olimpijaca prenesen je putem ekrana, kako bismo barem od kuće mogli bodriti naše sportaše. Nema sumnje – u pitanju je velik događaj.
I dok se rasprava oko olimpijskih igara slegla, još uvijek traje borba naših sportaša. Vrhunskih ljudi koji u Tokiju predstavljaju Hrvatsku na najbolji mogući način. Isti onaj trening. Isto odricanje. Ista želja, isti sportovi. Jedina razlika je to što se radi o paraolimpijcima. Paraolimpijske igre, nažalost, nisu toliko medijski eksponirane kao olimpijske. Zašto je to tako? Svakako dobro pitanje na koje je teško dati odgovor. Možda zato što se radi o sportašima, ali i osobama s invaliditetom, pa to čini razliku? Stoga postavlja se pitanje kako postići da paraolimpijske igre budu jednako praćene i priznate kao i olimpijske? Možda je prvi i važan korak na trenutak zaboraviti da se radi o osobama s invaliditetom i shvatiti da se radi zapravo prije svega o vrhunskim sportašima.
Puno truda – malo priznanja
Bez obzira na brojne uspjehe, imena poput Mihovila Španje, Ivana Katanušića, Davora Komara i ostalih vrhunskih sportaša prođu nam nekako ispod radara. Opravdanje kojim se koristimo jest da nema dovoljno medijskog interesa. Zato smo potražili mišljenje vrhunske sportašice, nagrađivane plivačice koja je šest puta rušila svjetske, a tri puta europske rekorde. Ovo je priča o Ani Sršen.
- Uspjesi naših sportaša motiviraju djecu da se uključe u sport. Medijskim nepraćenjem nastupa svih naših paraolimpijaca uskratili smo djecu da budu inspirirana, te da se počnu baviti sportom i putem njega omogućimo njihovu socijalnu uključenost – ističe Sršen. Dodaje kako bi se upravo medijskim praćenjem povećao interes sponzora i šire javnosti za sport osoba s invaliditetom.
- Medijsko praćenje ne događa se slučajno. To je dugo planirani proces. Nadam se da će naši mediji u budućnosti češće pratiti uspjehe svih naših sportaša – govori. Iako su brojke medijske popraćenosti paraolimpijskih sportaša poražavajuće, optimistično gleda na projekt #WeThe15 za kojeg vjeruje da će podići svijest o važnosti podrške sportašima s invaliditetom.
„Za mene je voda beskonačna sloboda“
Da bi bilo koji sportaš postigao ovako značajne uspjehe, potrebno je puno volje i odricanja. Pitali smo Anu Sršen kako je njezina priča s plivanjem krenula.
- Boravak u vodi za mene je oduvijek bio beskonačna sloboda, i ništa me u tome nije ograničavalo, za razliku od hodanja s protezom. Kako je jačalo moje tijelo- tako je jačao i moj duh. Ja sam bila dijete s kojim nitko nije želio raditi u sportu uz obrazloženje da nemaju iskustvo, ili da sam prestara za natjecanja – prisjeća se. Kaže, iz tjelesnog odgoja nije mogla dobiti ocjenu veću od vrlo dobre.
- Nisam mogla odraditi sve elemente sporta zbog čega nisam mogla dobiti veću ocjenu, ali sam polagala teoriju sporta. Ipak, to me nije spriječilo da iskoristim prvu priliku koja mi je bila dana s 20 godina i da nastupim četiri puta na paraolimpijskim igrama - od Atlante 1996. sve do Pekinga 2008. U Pekingu sam na plivalište došla sa sinčićem starim nešto više od tri mjeseca – prepričava Sršen.
Šest do osam sati treninga dnevno
Ani Sršen obrazovanje je pomagalo da se odmori od sporta, budući da je sve svoje vrijeme i život posvetila upravo plivanju.
- trenirala sam i do četiri puta dnevno. apsolutno sve što radiš u životu je podređeno sportu – objašnjava. Plivanje je za nju krenulo iz čiste ljubavi prema pokretu. U početku, za taj sport nije bilo nikakvih priznanja, ni nagrada.
Ani Sršen s 12 godina amputirana je noga zbog čega danas funkcionira uz pomoć proteze. S namjerom smo posvetili tek mali dio teksta njezinom invaliditetu, budući da postoji toliko toga važnijeg za ispričati o ovakvoj osobi.
Natator – klub koji stvara paraolimpijce
2003. godine Ana je odlučila pokrenuti plivački klub Natator, čija je i sadašnja predsjednica. Brojne osobe s i bez invaliditeta trenirale su, i još uvijek treniraju u tom klubu, a iz njega su proizašli i brojni nagrađivani parasportaši.
- Imali smo predstavnike na skoro svim paraolimpijskim igrama, a to su Nataša Sobočan, Matija Grebenić, i na igrama u Tokiju Paula Novina i Tomyja Brajša. Nadamo se da ćemo na igrama u Parizu imati još mlađu paraolimpijku. Naši članovi su redovito sudionici europskih, i svjetskih prvenstava, a imali smo i osvajačicu europske i svjetske medalje, Sanju Milojević – govori nam Sršen. Osim što je vrhunska sportašica, Sršen je i dopredsjednica Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Nije propustila priliku čestitati našim paraolimpijcima.
- Trenutno imamo jednu medalju Vladimira Šandora iz paraatletike. koristim priliku da mu ovim putem javno čestitam. Mislim da su njegove emocije nakon osvojene medalje dodirnule sve nas. Vjerujem da hrvatska paraolimpijska reprezentacija može osvojiti još nekoliko medalja do kraja Igara, i svima želim da ostvare svoje najbolje rezultate – poručuje.
I bez obzira imali naši parasportaši podršku, ili ne, za njih je najvažniji samo onaj put koji vodi do rezultata. Ako tražite dozu motivacije, zavirite u neku od brojnih priča naših hrvatskih parasportaša. Zapravo, vrhunskih sportaša prije svega, a tek onda osoba s invaliditetom.
Sadržaj nastao u suradnji s Pevexom.
